...

44.

Rhythm divine



jedne mlačne večeri...
na pustopoljini, dok su se gibala treperava svjetla u daljini, značajno si izgovorio:
- imam nešto za tebe. vidjet ćeš. Nešto posebno. sutra.
podigla sam pogled, iznenađeno, radoznalo, kao nestrpljiva djevojčica koja čezne za novom lutkom. zna da će je sigurno dobiti, ali ne sluti u kakvu će haljinicu biti odjevena.
samozadovoljni smiješak preletio je tvojim očima. da, voliš se igrati nečijim željama, voliš čitati tuđu odanost i čežnju, uživaš da te čekaju. dobro znadeš kako stvortiti nezadrživu, do kosti bolnu napetost, obožavaš napregnutost nečijeg bola.
sutradan si na parkiralištu, pri odlasku, pažljivo se okrenuvši sa svih strana, rekao:
- zažmiri...
a sad, skini sandale...
kleknuo si i izljubio moja stopala.
klečao si kao pred oltarom i prinosio najveći dar svome božanstvu kojeg si našao među zvijezdama. božanstvu kojeg si sam stvorio u vlastitom vakuumu nepostojanja.
no žrtvu koju prinosiš sada već odavno si ubio u svom pomamnom lovu. ne vidiš, dragi, košuta više ne diše, iz usahlih očiju sjaji još samo tuga, i blijede se sapi vuku po travi i kamenju.
nijemo sam stajala, tražeći kapi žive krvi na tvojim rukama, barem malo ganuća,drhtaj prisnosti, da me obgrliš i utopliš nježnošću...ničega.
samo si ustao, otro koljena i rekao:
- eto, to zaslužuješ. ti si božica. ne, ti si mi žena. nas dvoje smo ista vrsta.
omajgad! što sam to veliko učinila da sam "zaslužila" ičije štovanje? zar se ljubav treba \"zaslužiti\"???!Link">Link