...

53.

A onda je krenuo osvetnički pohod po hotelskim zakutcima, na isti način kako je opanjkavao zajedničku frendicu, tako sam valjda i ja došla na red. Okupio je oko sebe stalne obožavateljice, one koje su i dalje slinile za njegovim slatkim riječima, zapravo ga ne vidjevši nikad, nikad izvan zidova tog hotela, nalik na internetski forum.

O pjetliću i kokošinjcu

misliš li da će tvoje misli i snovi trgnuti nekog iz ugodnog drijemeža "ispravnog" odabira? ne, na žalost, ni jedan pijetao nije imun na tašto promatranje dviju kokica kako se čerupaju za njegovu naklonost. makar želio obje, ili se unaprijed odlučio za samo jednu. a možda u prikrajku zapravo čeka neka treća.

tvoj je pernati prijatelj odabrao. ne znači da će biti sretniji, da će ikada zažaliti (oni tako nešto NIKAD ne rade! jer bi time sami sebi pokazali kako su neodlučni i naprečac donose važne odluke, kako su se zaribali u procjeni, kako su izgubili nešto što su već imali u rukama), da će pomisliti da se vrati. zapravo, da, uvijek ostavljaju odškrinuta vrata, lukavo, prepredeno, znajući da će ipak radoznalost dovesti pernatu prijateljicu, a onda će im on galantno, kao da se ništa nije desilo, otvoriti vratašca do kraja, da opet šetaju njegovim malim dvorištem. no, to dvorište neće biti jedino kojim raspolaže. iza sebe, sakriveno visokim drvećem i travom, imat će svoju vrlo osobnu farmu, u koju nećeš nikad imati pristupa. ali, tašt kakav jest, nemarno će se osvrtati preko ramena, dajući ti do znanja da ipak postoje i druga dvorišta. to će činiti šutke, kasnije se opravdavajući: pa znala si, zar ne, nisam ti ništa tajio.



da, uvijek takvi imaju rezervnu opciju. nisu sposobni do kraja zatvoriti vratašca. a glupe koke, unezvijerene, razočarane, čekaju da im milostivo dobaci koje zrnce naklonosti. i čekaju, čekaju , prema davnom obećanju da će ih voljeti i u staračkom domu, jer su posebne. i sve koke uglavnom popuše tu foru. ti si jedinstvena! kako to veličanstveno zvuči u uhu čeznutljive, ljubavi i nježnosti željne koke. i kasnije nam je to tanka svilena nit koje se grčevito držimo, vrebajući svaki njegov mig, pokret, dah, jer "znamo" da nas nije zaboravio. svesrdno se nadamo da nikad neće. dapače, uvjerene smo u to, duboko uvjerene, kao dijete kojem je djed mraz donio igračku.



greška u koracima. to su samo naše tlapnje. istina je izvan našeg poimanja. jer je ne želimo prihvatiti. razbila bi se krasna, krhka figurica naših očekivanja koja izvire iz neispunjene žudnje za ljubavlju. nastao bi emotivni vakuum u kojem bi plutale bespomoćno, ko astronaut otrgnut od matičnog broda. usisala bi nas vlastita praznina, impolodirale bi, proždrle samu sebe kao crna jama. strah. strah od ništavila. pa valjda zato zahvalno grlimo patnju i bol, kao jedini dokaz da smo emotivno žive.

ne čini to sebi, ne čini. izgubit ćeš vremena, izgubit ćeš djeliće sebe, jedan po jedan, dovest ćeš se do osjećajne tuposti koju je teško skinuti sa sebe. stvaraš si kornjačin oklop, koji mora kad-tad spasti, i opet će iznutra izviriti tvoja ranjena duša.

zaboravi. ne okreći se. ne čini to. žao mi je, jako mi je žao, i ja sam ranjena žena, i ja sam isplakala svoj čemer, ali već godinama se ne dovodim u patnju. ne želim! biram. živim. živim!

da, stvarno je čudna večer.