...

57.
Dream on, dreamer...

http://www.youtube.com/watch?v=jykARAeZFRI&feature=related

Zablatio je svaku lijepu rečenicu tokom dugih mjeseci. nisam čekala ništa. samo pregršt riječi i malo smijeha. no, nije želio da se itko smije. htio je samo vladati dušama. ne može se vladati ako sam nemaš duše. ako je imaš, ne želiš vladati. ne vlada se više ni robovima. igrati lažnim kartama u rukavu znači namjeru i prijevaru. drugačije igre ne zna, jer misli da pravila piše samo on.

često napišem nešto tek kad odsanjam do kraja. kad mi snovi kažu da se u meni pretvorio tek u podatak, suvenir pospremljen i zaboravljen u ladicama sjećanja. njega sam sanjala tik što sam ga upoznala, tek dva-tri tjedna od susreta. kao stravično živu noćnu moru, upozorenje da je u meni mrtav zapravo još od proljeća. od prve nesuvisle polu-laži, polu-istine čovjeka koji ne zna biti. kad sam prvi put prepoznala svoje vlastite riječi u tuđim rečenicama, ne znajući da itko može tako pohlepno krasti nečije biće i stavljati ga kao mrtvog leptira u svoju vitrinu.

s pakosnom radošću i bolesnom strasti slagao je, zbrajao i mjerio tuđe boli. stiskao ih svojom bezočnom suludom zlobom, poput ribiča koji će ionako svoj ulov rastrganih krvavih škrga baciti natrag u rijeku.

računao je grozničavo, i ne sluteći da srca grade kvantnu mehaniku vlastitog svemira, planirao svaku brojku unaprijed, a zaboravio na zakon velikih brojeva i Schrödingerovu jednadžbu ograničene determiniranosti.

uprljao je pjesme koje sam slušala odavno, udisala tonove i glas još kao djevojčica i čuvala ih od prašine vlastitog zaborava. besramno ih nudeći, kao da su cvijeće iz njegovog vlastitog vrta, dopustio je da javno umiru i venu, nošene od jedne do druge ruke, i svatko je pojeo po koju riječ, notu, razarao ritam, pustio zvuk da potone u tišinu...

58.

dvorana igračaka
________________________________________
znala sam.

nećeš se više vratiti iz svoje Dvorane Igračaka.
zanesen svojim vlastitim igrokazom, čiji scenarij pišeš samo ti, potežeš konce lutaka i čekaš da zaplešu, uvlačiš prste u guignole i tjeraš ih da klimaju glavom. pokrećeš štapiće s izrezanim figurama i gledaš kako plešu njihove sjenke na rubovima kulisa. pomičeš i guraš oslikane paravane u skladu pjesme koju pjevaš za sebe i publiku. osluškuješ svaki dah i kašljucanje, nespreman na komešanje u tami pred sobom.

ovo je tvoja igra koju više ne znaš završiti. teatar živih sjena u kojem zaboravljaš tko si. pinokio kojem raste nos, postaje magarac i ne sluša riječi žalosnog geppetta.

pružala sam ruke da se vratiš, da ostaviš svoje autiće, sličice pokemona, gameboy, nintendo, konzole i stripove junaka kojima si želio postati jednoga dana. čekala da skineš sa zidova postere žestokih amazonki naoružanih napućenim slasnim usnama.

zaigrani dječarac koji još stoji na pozornici i čeka da se pojavi ona trinaesta vila i zamahom čarobnog štapića poništi strašno proročanstvo. a ti ćeš onda kao pravi princ zamahnuti svojim mačem i probuditi trnoružicu poljupcem.

zvala sam te i pružala ruke da ih dohvatiš, da zajedno izađemo iz ovih odaja svjetlucave varljive tmine. zaboravio si put za natrag. ostao si zarobljen u labirintima Dvorane Igračaka, na širokoj pozornici kojom lutaš i prevrćeš svoje dječačko blago. kao kay u ledenom dvorcu.

vukla sam te za ruke da što prije pobjegnemo od živih sjena tvoga vlastitog hada. gurala te, šaptala na uho da ne slušaš više taj zov sirena, nosila te prema svjetlosti kojoj nisi vjerovao. obećala sam, mitski sviraču, da opet ćeš sretan grliti svoje drage. okretao si se, tražio u mraku iza sebe, pritiskao prste kao slijepac na lica prelijepih žena, mirisao njihovu put i opijao se njihovom pjesmom. jedamput. dvaput. triput.

pustio si onda moje ruke da ostanu prazne, orfeju, i zauvijek ostao u Dvorani Igračaka.