...

59.

iz stare bilježnice, zapravo ne toliko stare...
________________________________________
bila sam osupnuta nepodnošljivom lakoćom nepostojanja ljudskosti. Potpunog izostanka onoga što zovemo pogledom, riječima, dodirom čovjeka. Podsjećao me na sliku zvijeri kakvu su zamišljali mještani prije no što su uhvatili onog ograničenog jadnika koji je ubijao žene u potrazi za vlastitim mirisom.

ne, on sigurno nije osjećao mirise, ni boje, ni zvukove jer nije razumio njihovo značenje. Pridavao je vrijednost samo onome što je u njegovoj bolesnoj fikciji značilo, što je jedino primjećivao megalomanski veličajući beznačajne djeliće i uklapajući ih u svoj vlastiti mozaik. Prevrtao je svaku pločicu, zbunjeno je okretao kao dijete novu igračku i ledenim bljeskom samozadovoljstva lijepio po fasadi svojih fantazija.

stravična hladnoća kojom je ostavljao sve za sobom bila je odraz njegove nestrpljivosti, sve one komadiće koji nisu blještali i plijenili mu pažnju, napuštao je nezainteresirano kao majmun koji se premješta na drugo stablo.

fascinantna disonanca, uredna dodekafonija nelogičnosti u rečenicama, sinkopirano prelaženje s teme na temu u potpunom neskladu s okolnostima, stvorilo je u meni smireni oprez. aha, takav je, dakle.

a onda je apsurdnost njegova ponašanja počela poprimati neslućenu žestinu i pretvarati se u nevezane vrtloge ludosti za koje nisam ni pomišljala da mogu opstati izvan zidova tapecirane sobe.

može li itko, potpuno nepotrebno i besmisleno, govoriti gnjecavim glasom riječi za koje zna da mogu duboko boljeti? na stranu što se uvijek opravdavao upravo mojim bezazlenim neznanjem i uvjeravao me da zapravo ne shvaćam ništa, ne vidim, no on me dobrohotno pušta da smisao pronalazim sama, tako je vrednije, a on dobro zna što je iza svega toga. naravno, on vlada situacijom, naravno. muči čovjeka koji mu je najbliži na svijetu, koji mu godinama želi dobro i čini to s predanošću. a on s jednakom predanošću ga prisiljava da pati. on sam se osjeća tako uzvišeno jer je sposoban učiniti nešto takvo! i trlja ruke kao cincar koji je dobro prodao robu, znajući da mu se dive oni koji su gledali kako trguje nečijom patnjom.


nepodnošljiva lakoća nepostojanja iskonske radosti druženja gdje jedan subjekt nastoji drugog neprimjetno pretvoriti u objekt svoje obrade, ne videći da sam postaje objekt modelirajući sreću u nesreću, gnječeći nježne rubove, gazeći bogatu mekoću ljudske topline i dragosti, petama utiskujući posljednje ostatke nježnosti.

neizrecivo gnušanje koje me dovodilo do mučnine i potrebe da odmah odem. da ga ostavim da i dalje luta i udara u zidove vlastite polusvijesti. sam, potpuno sam. najteža kazna za njega, biti potpuno sam.

nisam se bojala. samo sam na trenutke stajala ukočena i u nevjerici ponavljala: nemoguće. nemoguće da ljudsko biće u sebi ne osjeća baš ništa osim mržnje, bijesa, osvetoljubivosti i zlobe. jedino je to isijavalo iz njegovih očiju, cijedilo se niz usne, grmilo iz njegovih udova. neobično je prihvatiti spoznaju da zaista okreće glavu od konstrukcije velebnih laži koje je oko sebe poslagao kao kiklopsko kamenje oko vlastite grobnice.

tada još nisam vjerovala da duša može biti toliko mrtva.