...

67.

Eh, onda mi je prekipjelo. Ulogirala sam se i sa svojim dobro poznatim nickom napisala cijelu štoriju. Iz mog kuta. I iz kuta onih koji su bili neprestano povređivani njegovim suludim osvetničkim pohodom po javnim portalima. Bilo je već odavno onih koji su shvatili o čemu se radi. A sad neka shvate svi. Ne, nije mi bilo u interesu da se bilo tko miješa, staje na ovu ili onu stranu. Nitko me ne treba braniti. Nitko ne mora imati bilo kakvo mišljenje niti zauzeti stav. Ionako su se svi dobro zajebavali, pa većina, priznajmo, uživa čitajući tračeve o drugim ljudima, i veseli se verbalnim nadmetanjima i izrugivanju. Samo želim dati do znanja što znači nečiji život, osobne i poslovne podatke tako bestidno predočiti, zamotati u gomilu laži, isticati svoju „bezgrešnost“, opravdavati se za svoje sulude postupke blateći drugoga. Priča je bila duga. A na kraju sam još i dopisala po kojim bi zakonskim osnovama bio progonjen kad bih Državnom odvjetništvu napisala što je sve radio i pisao.

Jer, jedno je kad te netko javno naziva ludačom, debelom, žderačicom mlađih muškaraca, nezasitnicom, pokvarenjačom, lažljivicom, a drugo je kad navede tvoje ime i prezime, gdje radiš, što radiš, koliko imaš djece, gdje stanuješ, stavlja skeniranu ukradenu kopiju prijateljičine građevinske dozvole, tako da svi vide i adresu i ime, a usput priprijeti da ćeš ostati bez posla, da će ti na vrat nakalemiti inspekciju, sud, službenu zabilješku i informativne razgovore na policiji. Bajdvej, zasigurno nema ovlaštenja ulaziti u tuđi komp, hakirati tuđe nickove, ulaziti u nečije osobne podatke i još ih plasirati javno.

I nije mu bilo dosta, nego je nagovorio neke svoje istomišljenike da mi se javljaju i ispituju što o svemu tomu mislim. Ovo je već na razini Ludluma i sličnih. No, Ludluma nije sigurno poročitao, svaki tekst duži od tri rečenice primorava ga da satima sjedi i mozga što je pisac htio time reći, a dvostruko duže mu treba da smisli odgovor. Suvislost je tu uzaludno zahtijevati. O nekim detaljima sigurno neću tračat po netu, kak si je on zamislio. Ne želim biti ničija igračka, ničiji izvor perverznih zadovoljstava zavirivanja u tuđi život, osjećaje i namjere. Iz svih tih prepiski iskristalizirali su se i neki dragi ljudi s kojima sam sklopila stvarno prijateljstvo. Iako su očito dugo bili u uvjerenju da sam totalna ovisnica o netu, zaljubljena preko ušiju u njegovo veličanstvo, gotovo na tragu one tragične ličnosti koja je skuhala zeca u „Fatalnoj privlačnosti“. Ustanovili su da nisam nikakva rospija, luđakinja, niti obožavateljica dotičnog, pa još dan-danas kafenišem i izlazim s ljudima za koje je kasnije, sa žaljenjem pisao da sam ih pojela za doručak. Da sam ih izmanipulirala i da ne shvaćaju kakva sam prijetvornica i lažljivica. A on je, eto, dobronamjerno upozoravao da me se klone. Ko se mača laća…