Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Sa svijećom u ruci drevni mudrac je tražio čovjeka, jedina želja mu je bila da mu se Aleksandar Veliki makne sa sunca, Diogenes nas je naučio da i u bačvi, u skućenom fizičkom prostoru, možemo osjetiti multidimenzionalnost univerzuma uma i otvorena srca živjeti osjećanje osjećjaja. Ne smijemo dozvoliti taštini da zaustavi tijek ljepote koja izvire iz vrulje osjećajno- osjetilnih ponornica svijesti, ne smijemo se zadovoljiti samo pogledom na kristalni izvor sijećanja u kojem se tek zrcale naše žudnje i čežnje. Dozvolimo svjetlosnoj tišini da struji kroz najdublju tamu kanjona spoznaje, dozvolimo joj da oživi usnule hridine i na njima izgradi hram ljubavi. Ne smijemo se zadovoljiti samo jecajem tišine u vilinskoj šumi jer onda ne čujemo cvrkut ptica i pjesmu vile svitanja. Osluhnimo titraje leptirovih krila i kušajmo nektar, uronimo svjesno u rijeku svete krvi poslušajmo sonatu čežnji, žudnji i neostvarenih želja. Ljepota ljubavi se ne gleda očima, ona živi u zvjezdanim slovima naše duše, njome budimo usnule anđele u širini našeg svemira i iskrimo kristalni most pun blještavih boja sretnoga trenutka spoznaje. Osluhnimo odjek dijaloga koji vodimo sa stražarima na vratima vremena, u njemu se zrcali čarobna svjetlost neizgovorenog, u njemu vidimo ono što inače ne vidimo, svjesnost ogrnutu svilenkastim velom sjećanja, osjećanje osjećaja slobode koju tražimo izvan ovoga ovdje i ovoga sada. Čija to ruka mjeri i važe kristalna zrnca svjesnosti? Odlepršajmo u svemirske širine i osjetimo slobodu, neovisnost svijesti o zakonima fizičkog svijeta, snagu volje u svjetlosnom zagrljaju spoznaje. Nitko nam ne kroji odoru sudbine do nas samih, nitko ne tka zlaćane niti sreće do nas samih, zato živimo slobodu kojom smo rođenjem darovani, igrajmo se, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće jer u svjetlosnom prabiću, u homo ludensu su sjedinjeni anđeo i vila, ona je zrcaljenje vječne dvojnosti našeg postojanja, u njemu se krije naša snaga. Dijete ustaje i pada, dijete se opeće i onda puše na hladno, dijete je istovremeno razigrano i oprezno, dijete živi svoje osjećanje osjećaja, dijete nesebično daruje ljubav i zahvalno je prima. Odrastimo do djeteta da bi mogli živjeti osjećanje osjećaja, da bi uistinu mogli stvarati i darivati ljubav, odrastimo do djeteta koje ne poznaje mržnju, taštinu i jal, ostanimo dijete koje nikada ne krade tuđe snove jer živi u svojima.

napisala: DIJANA