Ručkić krčkić

Za što se školujemo? Kad malo bolje promislim, za to da prekinemo prirodan tijek svojeg odrastanja, da ustajemo kad nam se ne ustaje, sjedimo kad nam se ne sjedi, uz ono što želimo saznajemo i ono što nam ne treba, naučimo značenje riječi "stres" i odvojimo poštivanje potreba tijela od poštivanja obaveze, da se zaposlimo i spoznamo kako smo malo toga naučili tijekom svih prethodnih godina učenja, da odmjeravamo svoju plaću o tuđe i svoje (ne)zadovoljstvo o plaću, da krenemo spiralnom putanjom kredita i otplata, da gubimo vrijeme, gomilamo predmete, zaboravimo sebe jer ne smijemo zaboraviti tko zna koga drugoga...

A zapravo, na ovome svijetu imamo samo jednu bitnu svrhu: produžiti život. Poslati ga dalje. Ili ne smetati životu. Čak i ako nismo odradili ono prvo, onda ovo drugo. Kad smo to odradili, biti sretni koliko god možemo. Ma, čak i ako niš od toga nismo odradili, nikome (osim sebi) ne polažemo račune!

Moja omiljena serija "Kosti" potaknula je ovo razmišljanje: grupa srednjoškolki, predvođena Alpha učenicom (u svemu najbolja) odlučuje odbaciti školovanje, zatrudnjeti, živjeti zajedno, bez muškaraca. Alpha objašnjava da joj je to sinulo kad je primila obavijest da je primljena na prestižno sveučilište i ugledala presretan izraz lica svojih roditelja: "Isplanirali su mi cijeli život do tančina. Nisam to mogla podnijeti", kaže. A Brennanica mrtvo-hladna, kao i obično, objašnjava da je to antropološki gledano sasvim ispravan izbor: djevojke u suvremenom društvu na svakom koraku čeka spoznaja da su muškarci nepouzdani.

A gore opisan život besmislen, dodajem ja. Rijetki su oni kojima se posreći da im posao bude vokacija... Pa ni to nije za sva vremena. Meni se posrećilo, a onda odsrećilo - promijenila sam se, društvo se promijenilo, posao je drugačiji. I sad sam samo kotačić u mehanizmu privređivanja i potrošnje. Uglavnom.

Nije bez vraga što niz ljudi koji izvrsno prolaze na testovima inteligencije kasnije biraju potpuno nezahtjevne i neprestižne načine života. Ili jednostavno napuste školu i bave se onim što žele izvan obrazovnog sustava, kao npr. Bill Gates. Iako sam dugo bezrezervno podržavala dogmu o važnosti obrazovanja, sad je smatram upitnom. Zapravo, upitnim smatram sadržaj obrazovanja. Sve više mi se čini da je pametnije sačuvati živce, zdravlje i prirodnost nego razvijati neku blesavu vještinu kojom se uklapamo u ropsko-kapitalistički pogon.

U kojem su svi bitni podaci dostupni, a ljudi svejedno provode gotovo dva desetljeća u školi i opet ne znaju ništa bitno: ne znaju podatak pretvoriti u informaciju, informaciju u spoznaju, spoznaju u znanje. Ne treba za to biti genij, samo treba poznavati tehnike, to je kao voziti auto ili tipkati s 10 prstiju... Naravno, nekima uvijek ide bolje, drugima lošije. Ali nikome ne treba 12 do 17 godina školovanja da bi to naučio!

Osobito ženama: mi NE MOŽEMO sve, i NE TREBAMO u svemu biti dobre. Čak bolje od muškaraca, po samonametnutim mjerilima... Bezveze! Žena je inkubator života i to je to, to je sputava ne samo 9 mjeseci, nego sve dok mladunčad ne ojača, i kvit, nema pregovora, nema dadilja koje će to bolje, nema obiteljske zajednice koja će uskočiti, ili će to odraditi kak treba sama - bez karijere, bez pretencioznosti, bez stresa i urnebesa, pa i bez muškarca ako ga natjera da uredno plaća - ili će zajebati i sebe i potomke.

Srećom, ljudi na svijetu ima ne samo dovoljno, nego i previše. Ako smatramo opravdanim sterilizirati mačke jer ih je izobilje, ne vidim zašto bi svaka žena trebala majčinstvo izabrati za svoj cilj. Dovoljno je da ne smeta životu, rekoh. I da sama bude zadovoljna. Svojom srećom sasvim sigurno poboljšava svijet.

Jel se mi školovanjem pripremamo za TO? Uopće ne!

težak tekst za subotnje popodne... a mogli smo jednostavno ostati u pećinama i živjeti u skladu s prirodom (ma ne želim polemizirati, ovo mi je bila prva misao...:))

Mogli smo i ne bi bilo nikakve štete - naprotiv.

Ma, zaboravila sam i ovo napisati: sva ta silna tehnologija bi nam kakti trebala poboljšati život... Jel' ga poboljšava? Ne bih rekla. Produžuje ga, to da. Kvaliteta ipak nije isto što i kvantiteta. S druge strane, prema jednoj teoriji ljudski je mozak evoluirao do sadašnjih kapaciteta zbog seksa, jerbo su kreativniji i pametniji mogli više ševiti, što nas opet vraća na to da je svrha sasvim banalna, koliko god bila bitna. Možda je i sreća što sad više ševe glupi i skloni medijskom eksponiranju, koliko god to ne bilo po mojem ukusu :-((

da... možda je više štete upravo ovako?... blaženi u neznanju, čovjek prave stvari osjeća.... malo patetično, ali nije li tako?

nemrem uopće čitati ove dugačke retke.. kad nema zlene boje.. baš su zezli stvar.. mene baš shebaše vaku dileksičnu..

Čovjek sve manje osjeća prave stvari, matilda, nažalost... Taj osjećaj je već gotovo atavistički, a ja smatram da je sretan onaj koji ga ima. A opet, tu je društveni pritisak - pa i potreba - da se uklopimo. Nije lako biti sretan, u sebi, za sebe, a ne na uštrb drugoga, ne zato jer vodimo u nekom natjecanju.

A jebga, Angie, ja sam si zoomirala na 150% pa jedva nekak... Ali pogleč kakve fine alate sad imamo! :-))

pa sad, nije se baš za pouzdati u to da ćemo samostalno biti u stanju definirati cjelovit skup znanja koji nam je potreban za određenu aktivnost, a ni to da ćemo biti adekvatno angažirani. ovako se bar pokrivaju temelji... s tim da definitivno nitko ne brani čovjeku da se u bilo kojem trenutku odvoji od sustava i zapliva solo. tako ima bolje izglede da pokrije... veće distance, ali više nema leptiriće, tak da... blub blub... :D

Pike, slažem se. Ključne riječi su OSNOVE, BITNOSTI... Kaj zbilja 17 godina to treba učiti? Svu faktografiju možemo pronaći u knjižnici i/ili internetu, dakle, treba učiti što s njom; treba uvježbavati vještine. Škole su smišljene između ostalog i zato da se odmjeri tko je koliko građe svladao i s kojim uspjehom elem da bi ga se preciznije ugradilo u mehanizam koji gore spominjem. Trebam li spomenuti i činjenicu da to NE ŠLJAKA?

Upravo o ovoj temi na osobit način piše kontorverzni američki sveučišni profesor Taylor Gatto u knjizi "Oružja za masovno poučavanje: putovanje nastavnika kroz mračni svijet obveznog školovanja". Ukratko, kao i fahidiotiziranje radnih mjesta, i službeno obrazovanje služi uniformiranju i depersonaliziranju, iliti sakaćenju ljudske prirode pa i demokracije u najboljem smislu te riječi.

Kad bismo razvijali kritičko razmišljanje, empatičnost i ljudsku solidarnost, što bi ostalo od današnjeg poretka, od današnjih svjetskih moćnika, izopačenih političkih moćnika i retardiranih selebritija??

Pročitala sam odlomke, ali ne i cijelu knjigu, što bih ipak trebala prije nego prosudim... Na osnovu odlomaka sam zaključila da je autor neki neoromantičar, nekak mi je sve to zvučalo kao "povratak prirodi", koji - po mojem sudu - više jednostavno nije moguć. Nisam domislila ovo o čemu sam danas ponešto zapisala, ali krećem se tragom ideje da obrazovanje više ne postoji, da je potreban trening mišljenja... Budem još razmislila. I vjerojatno zapisala :-))

Prozvani imaju moć zato jer im mi to omogućavamo, Brightice. A tihi prevrati su mogući. Uostalom, zašto bi i bili tihi? Ipak, ne vjerujem u krvave revolucije, do sada se uvijek pokazalo da služe samo smjeni moćnika, a ne promjeni poimanja i načina življenja.

Ma kod nas je još uvijek idila, u usporedbi s užasima koje on opisuje! Da, on povremeno djeluje kao da nije s ovog svijeta, ali ponekad je potreban tako drastično različit pristup da bi se nešto osvijestilo...

Sve više ljudi osjeća potrebu za alternativom; nažalost, najčešće se odlučuju za prefabricirane serijske odlomke ponuđene masovnom tržištu. Mozak je mišić poput ostalih, zakržlja ili se specijalizira za samo jednu vrst aktivnosti... Ni ja ne vidim jasno što bi to bitno drugačije trebalo biti, ali iskustveno znam: najbolje podučavam kad uopće ne podučavam ono što mi piše u programu! Kad jednostavno pustim misli - svoje i svojih studenata - da se bave onim što nam se učini zanimljivim ili važnim. A onda odjednom i ono iz programa postane savladivo, čak i jednostavno.

Fusnota: ne vjerujem u nestrukturirano fantaziranje! Dakle, puštanje mislima na volju je OK uz pretpostavku da se misli okupe u neki zaključak. Možda ipak namećem strukturu takvim zaključcima...? Vjerojatno. Ali, kao što PIke reče, netko ipak treba odrediti koji to skup vještina, podataka i spoznaja čini znanje o nečemu.

Ma naravno, ali ono što je kronična bolest svakog sadašnjeg službenog obrazovanja jest prednost informacija nad mišjenjem, znanja nad mudrošću.Iliti, puno dvrveća, malo šume.

A svemu tome kumuje suluda usredotočenost na ocjene...

ne samo to, nego dnašnji klinici uopće ne vježbaju logičko mišljenje pa se izgubi i u jednostavnim matematičkim zadacima koje je kod nas znala riještiti svaka šuša...a manjka im i inicijative..jer im se svako znanje i svaka aktivnost serviraju na pladnju! to je što se tiče samo znanja i intelektualnog razvoja..a sa emocionalnim je još gore..

zvuči pomalo kao teorija zavjere, na općem nivou...

"Žena-inkubatorica života, što je sputava , e samo 9 mjeseci nego dok mladunčad ne ojača"...ovu spoznaju već sam pročitala a znam igjde, kod Vedrane Rudan i smatram je velikom istinom koju svaka mlada žena treba prihvatiti, što prije, to će prije prestati očekivat više. Ili još jedan citat " Rođenje djeteta je kao tetovaža lica- moraš biti sigurna da to doista želiš!" Ja sam želila i imam ih troje :-)) .