MOLVIDA

sjedim tu...
u čekaonici svoga života...
toliko je ljudi u ovoj prostoriji...
sada shvaćam,svi smo mi putnici...
sjedmo i čekamo svoj vlak...
i koji put dođemo
prekasno pa nam vlak pobjegne
ali svaki put imamo vjeru da će
doći drugi...
i tako sjedimo u toj čekaonici
i život nam se svodi na sastanke i
rastanke...
i ponekad se ukrcamo na vlak
koji krene krivom tračnicom
i siđemo s njega s vjerom
da smo ipak nekamo stigli...
s nekim razlogom...
i oni koji ga još nisu dočekali
sjede u čekaonici,neki
su već odavno nestali iz naših
života,iz te čekaonice...
ali nakon svega ostaje vjera
i dovoljno inata u nama
da vjerujemo da naš vlak
još nije otišao...

i ovo mi je nekako već pročitano, ček, ček, neka se sjetim!...

tko tu koga