Svi spavaju...
...a meni prolazi još jedna besana noć. Sjedim ušuškana u pernate oblake, zurim kroz prozor. S druge strane mog prozora – mrak. Kasna je noć. Trenutak ranije odložila sam knjigu o muškarcu koji luta po srednjevijekovnom Orijentu u potrazi za jednom knjigom i ljubavlju,. Knjigu je našao, ljubav izgubio. Život...
Nbrik Aicha ou nmout allik [Je te veux Aicha et je meurs pour toi] 'Hhadi kisat hayaty oua habbi [Ceci de ma vie et de mon amour est l'histoireInti omri oua inti hayati [Tu es ma respiration et ma vie] Tmanit niich maake ghir inti [J'ai envie de vivre avec toi et rien qu'avec toi]… …tiho se talasa Khaledov glas kroz sobu obasjanu zlatastim svjetlom svijeća. Ima struje, ali ovoga trenutka mi ne treba više svjetla. Soba miriše na jasmin. Tako bih rado vodila ljubav s nekim, baš uz ovu pjesmu…
U ruci mi čaša crnog vina, uz uzglavlje čaj od lavande. Pijuckam naizmjenice vino i čaj. Nešto od toga me možda i uspije uspavati.
Nakrenem li malo glavu, vidim poster s dva bucmasta anđela. Rafaelovi anđeli. Tamo su na zidu, imaju savršen pogled na moj krevet. Izgledaju kao da se beskrajno dosađuju, pogleda uprtog u strop. Toliko su dugo tu i toliko se dosađuju da imam osjećaj da će prvom prilikom kada se dogodi nekakva akcija u mome krevetu uzviknuti:
- Yeah! Gi’me five!
Sjetna sam. Ne tužna, samo sjetna. Dolazi Božić. Ne znam zašto, ali sjećam se jednog davnog Božića…ja i moj djed, u stakleniku moje tete. Napustili smo božićnu trpezu, odvojili se od ostalih. On puši lulu, ja cigaretu. Staklenik je ispunjen mirisom procvjetalog limuna. S druge strane stakla sija sunce, plavi se nebo, blješti debeli pokrivač snijega. Sjedimo među tetinim lončanicama, pijuckamo kavu iz krhkih šalica, pušimo i šutimo. Ja mu ne pričam o tjednima koje sam provela u Firenci, o prohladnoj spavaćoj sobi palazza u kojoj sam otkrila sve tajne ljubavi, o tirkiznoj kašmirskoj pidžami koju mi je poklonio moj talijanski ljubavnik jer mi je bilo tako hladno i o tome kako ju je s užitkom skidao sa mene… Ne, ovoga trenutka dok sjedim i šutim s djedom, taj dio mene ne postoji, ne ovdje gdje je zrak opojan od mirisa limunova cvijeta.
Djed šuti jer… ne znam.
Da je progovorio, možda bih znala da nam je to posljednji zajednički Božić. Da sam znala da nam ne preostaje puno vremena, možda bih mu ispričala i o Firenci i o mnogim drugim stvarima. O tome kako volim sjediti i šutjeti s njim. O tome kako sam odrasla diveći se njegovom beskrajnom znanju, učeći od njega kako se traže blaga skrivena u starim prašnjavim knjigama, kako se voli svaki list i cvijet bilja koje smo brali po livadama moga djetinjstva.
Nakon tog Božića, puno sam Božića provela daleko od obitelji, daleko od doma, u zemljama gdje Božić nitko ne slavi, u krajevima u kojima je Božić u sred ljeta. Lutam svijetom, u potrazi za nečim. Znanjem, uspjehom, ljubavlju? Ne znam… Nečim. Nekim.
Nekim tko će znati lijepo šutjeti sa mnom.
09.12.2004. u 18:00 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar