Cor Cordis

Sutra navečer idem sâm u kino, po prvi puta u životu. Kao dijete imao sam pratnju starijih, kasnije išao s prijateljima, a onda uvijek bio u ženskome društvu. Doduše, nije da sam u kinu tako često, možda dva do tri puta godišnje...

Uglavnom, sutra radim nešto što nikada nisam.

Želim raditi još puno stvari koje nikada nisam.

Ali kako?

lako kao i otići u kino....

kao i svi mi ostali... kao curica koja zbog prištića na nosu ne želi ići u školu gdje misli da će svi gledati u nju, a nema pojma da je mlada i prekrasna... svi ti ljudi oko tebe opsjednuti su vlastitim problemima. svatko je ponekad morao stisnuti zube i učiniti nešto novo i teško i neugodno, da bi kasnije shvatio da se bez veze brinuo... idi sam u kino, ali možda pokušaj i pozvati nekog odavde u kino. dvaput u životu mi se dogodilo da me nepoznat muškarac iznebuha pozvao u kino (sklop okolnosti je bio takav, da sad ne objašnjavam na dugo) i oba puta sam prihvatila, da bi ispalo da oni nisu to zapravo htjeli, i nije ispalo ništa od toga... ima ljudi koji vole neke stvari, penjati se po brdima, ići na koncerte, i često nemaju društva za to. dobrog društva, koje ih ne ucjenjuje nečim drugim, da npr. morate slušati njihove monologe dok hodate :-) puno žena voli kino.

Imam večeras žensko društvo u kinu, nije u tome stvar :)

nego?

sviđa mi se ideja... samo naprijed...korak po korak....možda se iznenadiš činjenicom koliko sam sebi možeš biti dobra pratnja... :)

Da, i neće mi nitko krasti kokice.

nisi odgovorio lanterni, u čemu je stvar?

Trebam novac i mogućnost da se opizdim nogom u guzicu. To je sve.