vjeveričja posla

baš u sunčana mirna jutra ponekad me preplavi tuga. duboka.
neki nemir, neshvaćanje. zar je moguće da je sva ta ljepota oko mene tek fikcija.
trake sunce što se kroz prozor probijaju sa sjenom se na zidu igraju.
oblaci bijeli plavi, šarenilo jesenja lišća.
a svuda naokolo većinom mrgudna lica. mrzovoljna. čangrizava. svadljiva. kritička.
očiju otvorenih kao da spavaju. nemirno, u nekom svom košmaru vrpolje se, deru, skaču.
da. i baš tada sunce potamni, oblaci posive a od bujnoga šarenila ostanu samo gole grane.
O Bože - dok mi suze klize niz lice - zar je moguće da je sva ta ljepota oko mene samo u mojoj - glavi.
jer kažu - većina je uvijek u pravu.

da li je važno...zar nije predivno nositi ljepotu u glavi,
bez obzira na većinu ili usprkos njoj....

...onda ta većina sigurno nije za iskricu čula.
mjesto gdje se istresaju frustracije , rješavaju problemi, izjavljuju ljubavi,stvaraju prijateljstva,traži utjeha i krate besane noći !...............šteta !

To ti je od šest kava!

je. u stvari tugu ne stvara nedoumica, već nemoć da se s drugima podijeli. onima mrgudnim....
sva sreća - rijetko se pojavi.

http://www.youtube.com/watch?v=an9DoVBHHr8. Ta lica su samo tvoja ogledala.

neke stvari nije moguće s drugima podijeliti...
čudno, ali istinito... takvi trenuci ljepote donose dozu usamljenosti...

...ali osjećaj kad makar jednom mrgudu vratiš osmijeh na lice.....

hm....egger. i iskrica je dio reale. možda prekasno vidjeh opciju - praćeni blogovi. možda baš to sivilo iz monitora izlazi.
Medo - imaš praf - čega je preveć ni s maslom nije dobro
dudhe - otvaranje linka je za moj comp takav pothvat da nebu više vremena za vake misli.

al baš me u stvari razgaliste. dobila sam odgovor. ne nije fikcija. tu ste. hvala.

...uvijek na usluzi.........

srčeko da. nezgrapna sam u pismenom izražavanju pa mi teško opisat to djetinjastvo u meni, infatilnu nemoć i želju da se ta ljepota banalnostima ne kvari. ma nešto ko oni greenpeace-ovci što se vjerojatno stalno čude i srde zašto se ta priroda, sklad zbog trivijalnosti uništava....tak nekak. blesava potreba da se neka moja i ljudi kojima sam se okružila, lijepa stanja poput epidemije i na druge prošire. truć, bljuć - sva se više zapetljavam. sorry. možda i neka bol, neprihvaćanje da uistinu u toj ljudskoj različitosti stanje duha ili motivi djelovanja uistinu nisu farsa il kulisa. ma ne bol zbog renomea, nego bol kakvu bi osjetio kad shvatiš da s gluhim ne možeš podijeliti radost muzike.....

hej ketačka. ma nema boljeg. fajn sam tramplava i zvrkasto jezikom šašava pa me uistinu uvijek razveseli bez obzira kak sam glupava popikavajući se il bez razmišljanja nešto izgovarajući ispala kad vidim da se nepoznati s dragošću oko mene smješkaju il smiju. no nikako mi nije jasno zašto to sami stalno ne čine. e da...u biti to je ono kaj me malo jutros rastužilo. ta ukrućenost, uniformnost...kaj ja znam

eh, vjeverice, ako si ti nezgrapna u svom izražavanju....kaj drugo da velim osim da mi se čini da te baš onda najbolje "osjetim"....žao mi što je moj rječnik tako siromašan, matematički seciran, da ti ne mogu parirati....(ili uvijek ostaje mogućnost da ni u glavi nisam drugačija :) )

a čuj, ne možeš tu ništa ako je netko odabrao tišinu...ali da, tako je, žalost i nemoć i....

srčeko..ne osjetih kod većine ovdje s kojiam kavicu pijem il umujem pa ni kod tebe nikakav deficit. dapače. baš mi lijepo i stvarno se divim kako s malo riječi pogađate srž. i to veselo, duhovito. precizno.
ja čitav šleper itsovarim i opet ostane nejasno što sam u stvari štela reć....k a t a s t r o f a.

U mene je kroničan deficit. Inteligencije.

eh sad si me nasmijala...htjela, ne htjela...
ali ostaje činjenica da se ne moramo spričavati za ono što je naše, kakvo god bilo :))
idem na posao, pozdrav ti ostavljam....

...pa ćemo se sad deficitima hvaliti!!! :))

Dud, ne laži :)
ako ćemo o inteligenciji, onda neki njeni vidovi fale svakom od nas :)
još jedan osmijeh za kraj :)

Hihihihihi tico, pa svaki Cigo svoga konja hvali.

viš sad ovo..taka sam i vani. zvrkasto skroz na skroz. briši piši ispravljaj. pa ni čudo da mi se ljudi smiju i govore da sam skroz na skroz neozbiljna.
evo onog kaj sam išla ispravljat, a ti već komentar stavila.
ispravak - opet krivu riječ upotrijebila ovdje
kad shvatiš da s gluhim ne možeš podijeliti radost muzike.....
NE PODIJELITI - već tuga što je gluhi USKRAĆEN za radost muzike i tu se ništa ne može učiniti.
i nemoć - kad znaš da ju može ćuti al ne želi, neće aparatić stavit.

i još jedan ispravak - ne kod većine, neko kod nitko od vas nije matematičar riječi il manjkav u izražavanju.
od sad si zabranjujem pustit komentar prije negoli ga ipak pogledam. sorry

• Obriši komentar




Dodaj komentar
Moj WebLog
Dodaj zapis
Uredi WebLog
Obriši log
Zatvori komentiranje
Iskrica početna
Weblog početna

srce, lagao bih ti da su mi kratke noge.

e sad se od smeha kotrljam kad vidim kaj sam odmah po obećanju pustila.....

dudhe - U mene je kroničan deficit. Inteligencije. haha...yap da. baš kod tebe. a za ova moja sranjca čitat inteligencija ionak ne pomaže.

Eto vidiš vjeveričko zašto sam ja na tvom blogu.

....znam da mi za bivanje na tvom blogu nije potrebna inteligencija.

k a t a s t r o f a. sve brže skrolam gore dole i više ne znam kaj sam brisala kaj kopirala kaj ispravljeno nazad ko žbuku nahitila......ok...znam kaj sam štela reć no fakat da ge ebeš nemrem to tipkajući izreć.
fala na strpeljenju i razumijevanju iako bih se sama tako nekome fakat dignutih obrva nijemo samo čudila.

Erica, ja sam cijelo jutro na pomoćnoj inteligenciji. Glavna se stalino bavi tehnikom koja me isključuje. Oprosti što me nema više.

dudhe..zadnji tvoj spremam u škrinjicu s natpisom 'komplimenti'
inteligencija je ionako precijenjena kategorija i treba se znat od nje odmorit.

dakle...skakutava!!!

Jeste vjeverice, mada zna ponekad biti erotična.

....tako da je možemo staviti u istu kategoriju kao i haltere s najlonkama il' doktorski bijeli mantil.

Medo -oh. oprosti ti meni
što tvoju nevolju ne uočih.
pa ti u pomoć ne priskočih.
a možda je ipak to tvoja sreća
jer bi tada šteta po stroj i tebe bila veća

ketačka...lol....ništ ne pitaj. skroz sam se i to na svom blogu pogubila.
bil mi mogla možda putokaze popikat...

Prati bisere koje si ostavljala za sobom...

Neka te Dud prati. On će pokupiti bisere!

oh dudhe, pa to stoji. al se niti jedno niti drugo po cijeli dan ne nosi. izgubi značenje, postane dosadno i ubrzo bar ja, shvatim da iza bijele kute ne stoji doktor nek prikaza. ispod haltera i hulahupki nije puut već veliko ništa. tek igra simbolima kojima je jedini cilj vješta manipulacija. podastiranje inteligencije. nešt kao hologram. samo prikaza bez ičega. utvara. obmana.

jeben mu sve ako se čovjek ne pogubi u tim komentarima, koji se pojavljuju i sadržajem istih, s obzirom da neke moram pročitati nekoliko puta da bi se prodjelo u srž teksta koji je autor želio reći i naravno moram to i protumačiti, i odgovoriti da bude u skladu s iso normamam iskrice..i tako..dakle skakutava!!

MeeedoOOO...vratiiiii seeee. ma kak. nemoguća misija. sve ih objeručke zgrabila i u zrak zavitlala....

Hihihihi vjeverice, Šic mic Micika, hoćeš kćeri doktora? Ne ću ga mamo ja, neću majko doktora. Doktor nosi bijeli mantil pa me plaši kao vampir.

ketačka....možda vrijeme za kavu. hm. slova u grmlje natren u šalicu.
ne vem, ne vem, ne vem - što dakle.
dakle ketačka.

bemti, pa kaj ste nori to čitat. kad viš od mene više od 2 retka najbolje je odma odustat
lol.....neke svoje blogove stare nakon par mjeseci kad sam ih čitala sama sam se pitala - bokte dragi o čemu sam ja to pisala. eto - da ti bude lakše

dudhe.....hahahaha

ketačka....pih...kaj ti ne viš te fine nijanse, tu nježnu strukturu moje velike nadasve dubokoumne misli
glede ovoga, hihihih
koji se pojavljuju i sadržajem istih,
zgleda da sam neke po korekciji zaboravila zbrisat....lol....ko bu ih u ovoj zbrci našli

jebemti ...kak vi uspjevati ovdje ostat tak prisebni. ko muva bez glave sam. za razmislit. i po mogućnosti o razmišljenom ništ ne pisat, jel......

vjeverica mala skače
dal od sreće ili su joj pune gače!!!

dakle!!!

rezime
hop cup poskočit ću
drugi hobi potražit ću
neka cijeli selo znaaaa
odlazim sad jaaaaaa
hop cup.....etc

ajmoo...ruke gore,
a sad svi zajedno - hop cup poskoćit ću....

vratih se......nesiguran smajl na licu...pardonček....link sam zaboravila uzet.......

Ko ne skače, ko ne skače iskričar nije.

http://www.youtube.com/watch?v=64woo1jX7nI

tu bum si ga spustila.
http://www.youtube.com/watch?v=an9DoVBHHr8

fala dudhe. šmrc....ganuta skroz. šmrc...baš lijepo od tebe.

ovo dolje bu poduže pa...ono čist da se u nabacanim slovima ne utopite nemojte dalje ni kretati.
gledajući link pomislih...lol...uistinu mozak niti se išta ne dešava sam tak, bez razloga, slučajno. čitajući tekst pjesme shvatih da sam gluha. i usporedbu u komentaru s gluhim vjerojatno je podsvjest izvukla. obično se uspoređuje sa slijepcima.
i zato ću odustat od pokušaja da samoj sebi objasnim kaj me poslije 9 čopilo. i zakaj. tijelo traži suze. možda sam predugo vesela, možda su te suze tek pokretanje jednog urođenog nam mehanizma čist onak da ne zahrđa. jer tko zna. možda još neki put u životu zatreba.
svejedno....jel pms, klimaks, istinska tuga da pubertetski kažem zbog opće neshvaćenosti, u sredini ju imam. uostalom svi mi imamo. i uglavnom se različitima od nas ponekad približimo, osmotrimo i odlazimo. možda je ushit zbog prijateljičinog rođendana. 23 godine vjernosti. zajedničkih studentskih lomova, smijeha, suza, briga. koje iz ove perspektive danas, nakon tolikih godinama izgledaju tako male, drage, nevine. možda se javila svijest da starimo. da svaki dan iza nas nepovratno ostaje. i da ta, baš dugotrajna prijateljstva svima nama omogućuju stabilnost. kontinuitet. da u neki drugi svijet ne otplahutamo. da uvijek znamo, da nas podsjećaju na ono što smo bili ono dobro, ono što bi bez njih kao najljepše zauvijek ostalo negdje putem slomljeno, isčupano trajno uništeno. te neke naše mladalačke pinklece vrijednosti uvijek nam prijatelji dugogodišnji kad se zapetljamo u ono čemu ne pripadamo, da prijatelji podignu iz prašine, za nama nose i ponovo vrate. da se ne izgubimo. da znamo što smo voljeli, što smo bili i što su nam vrijednosti bile. da se ne izgubimo. da ne zalutamo. da ne propadnemo i prekasno se sjetimo da smo život zalud živili.
sretan ti ročkas, moja najbolja prijateljice, najsnažnija od svih žena koje sam ikada upoznala il srela.
uvijek sam se divila snazi kojom se s problemima nosila. sam i u tišini svoje lomove krpala. nikada ih nije iznosila ni pokazivala. i u tim trenucima nalazima smirenosti i snage bar podići ako ne nositi i mene. ne onako kako to većina čini - ajd pričaj mi o svojim problemima da mi moji budu manji. a jok. neobično stvorenje. na koje ponekad bjesnim što si više mojih nekih bedastih strmopižđenja u životu ne priušti. ono sest na dasku s četiri kotača pa se niz breg pustit bez kočnica i volana. take neke gluposti gdje mene je baš briga kaj bu ko mislil. no valjda je to ta spona između nas dvije. čvrsta veza istih moralnih i životnih načela a manifestni život poptuna suprotnost. ja od nje uzimam mir, staloženost koju prema van pokazuje ona uživa u mojim idiotarijama. obje u sebi strasne i nježne. da. ne kokoši. žene. ok priznajem, ja onak ko dječarac po cesti često cupkam, ali ona je ono što žena uistinu na van treba biti. stabilna, mirna, dostojanstvena, odmjerena iako u njoj sto stvari strasti gori. iako u sebi u svome paklu i ljepoti gori. jebote. koja snaga.
i možda prvi puta danas pomislih - bože što nemam ko đžajić nekad para. njoj da kupim, poklonim sve što joj u materijalno-egzistencijalnom svijetu nedostaje, treba da sav svoj potencijal u ovome životu ostvari. da u miru kao nekada slika, svira, pjeva. da se s djetetom bez opterećenja bavi. ma ono - da pusti brigu na veselje glede onoga što ni meni ni njoj nikada nije bio životni prioritet. naprosto - da joj te gluposti ne oduzimaju vrijeme.
ha ništ. sad cendram ajoooj oću bit džajić. pa ženu zatrpam hrpom slova, bez vrijednosti uporabne u tome smjeru. a jok. nemre tako. ako može netko može svatko. ništ....ponijet ću za nju najveći smajl i svu ljubav koju za nju osjećam. respekt i ono najvažnije vlastitu sreću, moju, sebičnu što se ta žena rodila. ok - ovo bez straha puštam lol dovoljno dugačko da nitko ne čita.

čita...skakutava..čita ( a netko tarzan!)

i sam da dodam. njezina najveća vrijednost i ogledalo je njezin sin. i zato ponekad prošvikam, gruba sam i nemilosrdna prema roditeljima koji svašta ne šta trabunjaju o svojoj deci a deca su im u komi. a oni pažljivi i dobri. ma mojne meni bajke pričat i šarene laži podvaljivat. još da te tješim il žalim....fuuuuuuj. uz takvu prijateljicu uz takvu majku.
e pa, da, njezino svako buđenje i kretanje u krevet, njezin svaki dan od spoznaje trudnoće pa svih ovih deset godina, svaku sekundu je bilo o djetetu, njegovim potrebama i problemima dugotrajno razmišljanje prije nego li odreagira. hiljadu pitanja kako da postupi a da rezultat bude najbolji za formiranje njegove ličnosti. da ga učini beskrajno dobrom osob al ne naivnom il budalom. ma ono - grdi posel. i da. njezin sin je odraz njezine ličnosti. molim čitati s razumijevanjem - nije njezina preslika, već se ona kao osoba kroz njegov odgoj maksimalno izrazila i prezentirala potpunu sebe takva kakva je. i to ne radi samopromocije. jok. radi njega samoga. iz svjesnosti i ljubavi. cijelo vrijeme prateći i sebe. da ne bude posesivna. da ne bude sebična. da mu omogući da se u pravo vrijeme na pravim stvarima mjestima okuraži, raste, sazrije. pa lomi prste al ga ne prati na treninge....svaki put kad zausti pazi.....zašuti jer zna....vrijeme je da sam neke stvari bez patronata odradi.

lolčina.....
bemumiša tu ste.
uf, puf.....prerano nos u tipkovnicu zabila. oh kako nesmotreno. lol
viđ dva linka odjadanput....odem otvorit.
čita, tarzan...hihihih....treba netko đeijn. mislim ono. bum se žrtvovala.

KETAAAČKA - FALA link je supač. kad krenul nasmijala se do suza.