Cor Cordis

Pokušavam naći razlog da živim.

Nisam dobro u zadnje vrijeme, muči me depresija i stravično sam usamljen. Imam trideset godina i nikada nisam bio voljen; samo mi se o tome lagalo. Postajem svjestan da sam na prvoj pravoj prekretnici u životu... U ovoj dobi ostaju mi samo kronično očajne, one koje nikada nisu preboljele nekog bivšeg dečka, nesretno udane, i razvedene s čoporom djece. Dakle, četiri kategorije "oštećene robe". Kad se još k tome pridoda i za mene žalosna činjenica da žene biraju, a ja budem odabran samo i isključivo u slučaju krajnjeg očaja, teže dosade ili potrebe da si neka nahrani ego i da si dokaže da još uvijek može biti zanimljiva i da ju netko želi slušati, ruku na srce, zaista mi ne ostaje mnogo.

Imao sam početkom godine... nešto. Trebala su mi dva mjeseca (dugo ili kratko, ovisi o onoj klasičnoj perspektivi pogleda na čašu) da shvatim da tvrdnja o navodnoj ljubavi nije značila ništa jer sam bio doslovce fizički odgurivan i nije me željela ni poljubiti. Riječi su jedno, djela su drugo, a djela uvijek kažu sve. Kada je čovjek zaljubljen preko ušiju, onda mu treba malo duže da shvati. Eto, to sam ja i takav je moj život. Takve stvari su jedino što mi se dešava.

Roditelji vjerojatno misle da sam homoseksualno orijentiran, na čemu im ne bih imao što zamjeriti. I ja bih to mislio za sebe da ne znam drugačije. Ubija me u pojam spoznaja da imam bratića narkomana, napuhnutog od hepatitisa, s poluraspadnutim tijelom, završenom samo osnovnom školom, nezaposlenog, i na putu prema zatvoru, a čak i on ima curu.

Steže me u zadnje vrijeme u prsima, imam neke čudne grčeve, i prolaze mi trnci kroz ruke. Mislim da mi nije ostalo dugo.