neuskladiva lakoća postojanja

..umro je moj dida...zaspao je stari jarac ne dajući doktorima za pravo da ga kude što je trusio orahe zadnjim dahom ispred kuće...zaspao je i nije rekao da smo ta dva oraha i moj bratić i ja s razlogom tu..jedan orah je veći od drugoga..bratić je stariji koju godinu od mene...ali, davali su isto lišće, iste cvjetove..plodove kako je teklo našim životima..i dida je znao čim s jednog oraha lišće curi više, nećemo se sreće nagledati, i čiji orah ljepše cvate i plodovi će biti slađi...znao je svešto moj dida...znao je pričati kao što riječi govore o ljudima i ratovima i nepravdi i zemlji, o majci, o kruhu, o ljubavi i žetvi..moj dida je bio seljak, radnik, otac i vojnik. ..moj dida..vremeplov...priča za ispisati, a sve stane u jednu riječ...dida...ili dvje..moj dida...tri?, nit ja nisam čuo tu priču...nisam tužan, ako mi i vjerujete, ne plačem ako mi ne gledate suze...moj dida to razumije...

lijepo

svijet je zasigurno ostao siromašniji za jednog dobrog didu...