Lasciva est nobis pagina..vita proba est....

Link



Nakon jucerasnjeg dana..sa dvorcem, bio je jos jedan dan za pamtiti..ali ne sa necim sto jos nisam vidio...vec sa necim..sto nisam jako dugo vidio.Danas sam isao kod rodbine u Vrbovsko,i tada mi je bila pala na pamet ideja i zelja da posjetim jedno mjesto, na kojem vec jako dugo nisam bio.To je jedna kuca, u kojoj sam kao mali znao ici kod bakine sestre ,koja se nalazi u selu Gladi.To je predivno mjesto, mjesto u kojemu je takva priroda da oduzima dah, kuca koja je blizu prostrane doline, koju okruzuju crnogoricno drvece, dok gotovo uvijek vjetar stvara predivan zvuk, dok u daljini prolazi
kroz drvece.Bio sam kod rodbine, ali sam osjetio neodoljivu zelju da odem opet na to mjesto, koje me tako cesto vuce u mislima,ciju sliku cesto vidim, i imam osjecaj kao da tamo pripadam. Uzeo sam auto i zaputio se sam, htio sam..sam samcat opet dozivjeti taj susret sa prosloscu i sjecanjima koja zive u mojoj glavi. Iako je proslo, neznam ni sam koliko godina, kada sam zadnji puta bio tamo, mozda cak i 15 godina..a prije toga kao vrlo mali, ostala je jasna i cista slika, kamo trebam voziti, iako nisam bas bio siguran, ali nesto me toliko vuklo, kao da mi je govorilo u kojem smjeru.I tada napokon stizem,nakon 10 minuta voznje od vrbovskoga, pred tu kucu. Vec u tom trenutku me preplavljuju osjecaji..svih vrsta..od srece pa do neke tuge istodobno.Neznam, odakle da krenem, znam sve gdje je..a opet osjecam se..kao da neznam sto da radim. Usao sam u kucu, i tada osjetio miris, za koji sam mislio da vise nikada necu osjetiti. Osjetio sam miris te kuce, taj neki posebni miris koji je ostao u sada vec godinama napustenoj kuci, koja je sama izolirana na jednom proplanku.Iako mamina sestricna, dolazi svako malo u obilazak, nisam mogao vjerovati, da taj posebni miris jos zivi u toj kuci, da ju prožima na sve strane,miris koji daje drvo iz te kuce, i nesto poput sapuna. Hodam tako tim sobama i gledam te stare predmete, i slike religijskoga tipa koje su pripadale bakinoj sestri i jednoj zeni koja je sa njom zivjela godinama, njih dvije same u toj kuci.Hodam tim sobama..i naviru sjecanja na ono malo dijete koje je ovdje kao nevini djecacic jurio sobama, i kao da na momente vidim sebe, samo kao maloga u toj sobi, dok me tuga preuzima ,a suze mi krenu niz lice, tako jasno se sjecam svoga djetinjstva, i zima koje sam gledao kroz prozor, i snijega koji je tiho padao u tom najtisem mjestu koje se moze zamisliti.Primam te starinske kvake od vrata, gledam te slike u napustenim sobama, gledam starinske predmete u sobama,gledam opet kroz taj prozor,dolazim kao gost, a osjecam se kao da mi je to dom, u kojem samo zive sjecanja na svakom koraku.Nasuprot kuce, je radiona ili kako su je oni zvali "werk statt". Radiona je...nesto sto postoji samo u bajkama jos. To je radiona prepuna drvenoga alata , koji kao da je radionica majstora Gepetta. Ti predivni stari alati, i medu njima nesto tako osobito, a to je drvena busilica, koje se okrece na ruku, koju sam kao mali znao zavrtiti i gledati tako kako polako usporava, ili staviti neki mali komad drveta pa onda busiti i igrati se tako. Danas ulazim u werkstatt, sve je na svome mjestu, vrijeme kao da je stalo, i vidim busilicu na istom mjestu na kojem je bila. Jako je tesko pisati ovo, cijeli ovaj blog, jako bolno. Hodam, dodirujem predmete, slikam, i tada opet, na kraju, zavrtim tu busilicu, isto tako kao da ju je zavrtio onaj isti djecak, koji ju tu bio jako sretan, to je bio njegov poseban svijet.U tome trenutku vise ne znam sto osjecam, osjecam se prazno, a sjecanja i dalje dolaze. Izlazim van, i slikam tu sumu iza kuce i radione, a ne cuje se nista osim vjetra i u daljini se cuju zvonca koja lagano zvone ovcama oko vrata. Nesto sto se nemoze kupiti, nesto cega gotovo da vise i nema. Slusam i ne vjerujem da sam opet tu, u tom mjestu, i ostajem suocen sa cinjenicom kako vrijeme ovdje nije proslo, kao da je ostalo sve zaledeno u vremenu, kao da je vrijeme stalo, samo je meni prolazilo vrijeme.A u toj kuhinji, gdje sam kao mali nestrpljivo cekao jelo,ta navika je ostala..i danas.., ostala je jedna svijeca, koja kao strazar cuva to i daje jednu posebnu notu.Susret je to bio sa jednim minulim svijetom, kojega vise nema, susret sa svijetom,koji je bio puno ljepsi, nego ovaj danas,a koji je trajao danas jedan sat, ali jedan puni sat koji je nestao u trenu, sat vremena...kada sam opet, bio taj djecak koji je bio tada..a i ostao fasciniran tom kucom. Zasto me stalno vuklo tamo ili vuce?...dio mene je tamo...ostao..vjecno.

prelijepe fotke i tekst. odmor za oči i hrana za dušu....

Jako lijepo Draguljče. Taj osjećaj dodira s prošlim vremenima sam imala prošli tjedan na Dubovcu u stolariji mojeg pokojnog tetka..isti alati, miris njegove radionice, stare slike po zidovima. Utočište mojeg djetinjstva

hvala i jednoj i drugoj..

mozete si i glazbu pustiti..:)imate link

Odlično si sve uklopio, tekst, slike, muzika...osjećam i miris radione

...Tu se osjecas sigurno. Zasticeno. Uvijek se vrati koliko god boli ponekad. I bar na tren osjeti dodir mira i spokoja koji ce ti dati snage na putevima zivota...

Lijepooooooooooo!

hvala guanta..

to je kraj koji uopće ne poznajem
nisam nikad prokrstarila tim dijelom lijepe naše
šteta, a sigurno je lijepo

srce danas nisam znao kako da se osjecam..kasnije barem

petra..jako lijepo...

a slike interijera
ne mogu ni prokomentirati
previše emocija

da petra..previse..

Hvala ti i na onom jučer i na ovom večeras, muvaš se ti po mojim krajevima i kako vidim konačno im priznaješ zasluženu ljepotu, a znaš li da je u tim krajevima najveći broj neoženjenih, samih muškaraca, neki su još i djevci, nema ženskadije!

priko nema na cemu..zao mi je sto to cujem, dodi ovdje..biti ce ih za tebe:))

...slike tako poznate... Mok djed je izradjivao drvene predmete. Sitne. Krupne. Kuca kao ona u kojoj sam ja trcala. Mirna i spokojna. Ali nemam se gdje otici sjetiti. Nema ih vise. Ni kuce...Ni spokoja...

otkako sam na Iskri nije mi oko zasuzilo kao sada, čitajuć ovaj post. Vratila sam se opet sjećanjem u tetkovu radionicu. Hvala ti na tome Draguljče

nema na cemu..guanta...tezak je to susret...zbilja..ali vidim da ti znas kako to je..

raznježio si me....moje djetinjstvo i moje uspomene su uglavnom srušene i više ih nema...samo u sjećanju...a u sjećanju su često i rado bih se vratila ispočetka...

vjerujem ti stupid..ovo mjesto postoji...a to je bilo sok..sto je isto..kada da nikada nisam ostisao..

obožavam takva mjesta...voljela sam onaj stari život više nego ovo sve sada...radije bih živjela u selu u ono bivše, staro doba nego u ovoj jurnjavi punoj tehnologije...

na slici radione se ..vidi okrugla rucka i busilica...

ista ...ista kao i ona u stolariji na Duubovcu...znala sam se tamo igrati po cijele dane, piljevinom i ostacima od hoblanja, udišući miris tutkala.

radiona je u biti sad pravi mali muzej prošlosti...da mi se zavući, svašta bih si ponijela

jos mi pitala mamina sestricna..jesam li si sto ponesao...htio bi, krivo mi je sto nisam..iz radione.

na dubovcu...u karlovcu dubovac mislis?

Vrlo lijepo.