Ručkić krčkić

Neću mudrijašiti što sve psiholozi nazivaju "sjenom" - recimo da je to sve ono zatomljeno u nama: naš stid, naši strahovi, nagoni koji ih pobuđuju... I da, svi imamo sjenu, uvijek, čak i kad je ne vidimo. Prati nas ukorak. Ili se prostire ispred nas.

A baš onda kad je ne vidimo, ili je ne želimo vidjeti, bude veća od nas. Izduži se, iskrivi, zlokobno, ili smiješno, ponekad nakaradno. I uzalud kročiš ususret suncu, za sobom vućeš svoju pohlepu, svoju požudu, svoju zluradost, svoju taštinu, svoju nesigurnost, a najveći među njima je tvoj strah: da je sve to jače od tebe; i da to svi vide.

Pokušaš sakriti svoju sjenu, skloniš se u hlad, uroniš je u njega, neka bude nevidljiva, neka se stapa sa svim drugim sjenama... I onda se možda uvjeriš da tvoja nije najgora. Doživjela sam to, od jedne osobe koja uistinu živi iz svoje goleme sjene, a sama je sićušna: stalno mi je tvrdila da je ona jasna i krasna, suncem obasjana, ali da je netko DRUGI sve ono što njoj znači njena sjena: licemjeran, lažljiv, ćudljiv, podmukao, častohlepan... Jadnica, zapravo se sklanjala u hladovinu, a istodobno se nastojala ogrijati na mojem suncu...

Što i nije luda taktika. Sjene uistinu ovise o tome kako smo se postavili prema svjetlosti. Nije teško biti veći od svoje sjene kad je sunce visoko i razdragano. Onda je i sjena jasna, oštrih rubova, lako je cuknemo svojim pokretima. A najgora je u sumraku, izobličena i gotovo nerazaznatljiva, ne znaš gdje joj je početak, gdje kraj, i kao da se odvaja od nas i vuče nas vlastitom voljom. Ili po mraku, kad se odjednom stvori u kratkom trzaju svjetlosti, i onda shvatiš: cijelu te obuhvatila.

Ali, što učiniti? Nije uvijek ljeto, niti podne... Mrak je dio života. Ne znam... I ja se koprcam. Nastojim točno spoznati gdje je sjena, a gdje ono moje čvrsto ja.

Jer sam neki dan saznala da umire netko meni drag. I moja sjena se rasrdila, moja sjena je rekla, tako joj i treba, sama je kriva, kako je to živjela... I moja sjena se želi maknuti što dalje od nje i od njenog umiranja, i od moje tuge koja samo čeka, već bubri u grlu, pušta mi pipce krvožiljem i kljucka me, iznutra, po očima. A onda moja sjena kaže "Tako ti i treba kad si je zavoljela. A znaš, dobro znaš, svi odlaze, ovako ili onako, i ljubav je uvijek uzaludna".

Moje čvrsto ja je uzdrmano. Ali drhtavo uzvraća: Strah nas natjera da budemo hrabri. Puno puta sam se bojala. Ali svaki puta sam pobijedila ja, ja čvrsta, ne moja sjena. Sjena će se smanjiti. I plakat će sa mnom, mojim suzama.

Kad sam bila mala bojala sam se svoje sjene, vikala sam: Guanta će me...Nikada nisam dovršila rečenicu pa mi sada nije jasno što mi je to moja sjena trebala učiniti. Kasnije sam se naučila živjeti s njom, nikada nisam pokušavala nadjačati je jer je ona ipak dio mene. To je MOJA sjena

Da... Lakše je kad je priznaš. I prisvojiš. Bolje nego ona tebe! :-))

kaj vam je ljudi..sjene ne postoje, samo u pričama..sjene imaju samo bogati ljudi, a mi to nismo..

u svakom slučaju Vega, ali važno ju je prepoznati i priznati kao dio sebe

hoćeš nećeš..sjena te ponekada izda

Pa, treba i sjenu pustiti neka živi, jer ona je, kao što kažeš, dio nas. Ne postoji bez nas. A ni mi bez nje - samo duhovi nemaju sjenu, zar ne? :-))

...panova sjena...

Ja svoju ponekada puštam da me preraste znajući da će opet doći vrijeme kada će ona biti mala..važan je suživot, sila tu ne pomaže puno

Pa tak i Jung kaže: zdravi smo kad dopuštamo tu fluktuaciju, kad malo uranjamo u sjenu i malo izranjamo iz nje... Ljudi koji je niječu, koji žive život iz alter-ega, ti tzv. kontrol-frikovi ili snježnobijeli pravednici bez grijeha, osim što su dozlaboga iritantni, nisu ni zdravi, a ni čitavi - to su krnji ljudi. Isto kao i faca koju sam opisala u tekstu, koja uopće nije svjesna da ju je sjena progutala jer živi iz svojih nagona i negativiteta, ili ih uvijek prikrpi nekom drugom: to je rekao taj-i-taj, tako rade "drugi" ili "svi"... Ta osim što je bolesna i krnja, još je i opasna, po sebe prije svega, ali i po druge.

Uh uh...lijepo to taj Jung napisao..blago majci i ocu koji ga napraviše. Ja ne poznam tog Iskričara, svoju sjenu puštam instinktivno...(ako imaš broj od tog Junga pošalji...nadam se da je slobodan i nemoj nikome reći da sam te to žicala):-))))

vidi Vega, neki se hrane svojom sjenom i to je jače od njih, neki dopuste da ih proguta....S njome nositi se ili znaš ili ne znaš..ali to se zove umijeće preživljavanja ili nadogradnja. Nekima se ne da preslagivati stalno svoj život. Priznajem da se i ja ponekada umorim od stalnih adaptacija ali: nema odmora dok traje obnova!!!

Eh, taj više nema sjenu, samo sija ko tepsija s visoka i iz daleka :-)))

eto...svi dobri komadi više nemaju sjene. Tako su mi prije neki dan rekli i za Michellangela a ja taman pala u sevdah za njime

a ja taman pomislila da će mi pomoći oko stropa u trpezariji taj Majkeanđelko

Ma znam, guanta... Većina nas uglavnom ne mozga o sjeni, saživi se s njom. Evo, ja sam danas malo progruntala jer sam osjetila da te moje reakcije na smrt prijateljice zapravo dolaze iz nje: ali, tu su. Osjećam ih. Ali, sad kad im znam porijeklo, neću ih prihvatiti kao jedinu i isključivu istinu ove situacije, nego ću ih pustiti neka prođu, jer znam da iza njih ima još... I da ću to drugo preživjeti.

znam...bila sam i ja jednom ljuta...što je tako živio, što se predao (a nije se predao, smrt jednostavno uzme), što je ovo, što je ono...Ustvari sam bila ljuta jer odlazi a ja ostajem bez njega jer sam znala koliko će mi nedostajati. Poslije opet budu njegove sjene...ali više nisam ljuta na njih, polako te sjene postanu meke, lijepe, ukradu mi poneki sjetni osmjeh i polako ali sigurno se stapaju kao dio moje sjene..(.njegova i nekih drugih, meni dragih ljudi koji su otišli).

Prokleto je to što je bijes uvijek lakši od tuge; i onda ti pokvari još ono malo preostalog vremena... Evo, stvarno sam sretna što sam shvatila da se ljutim istim onim bijesom koji sam osjećala kao mala djevojčica kad bi baka otišla kući i ostavila me u vrtiću... Što uviđam da se to da prerasti, jer već jesam. Ali, još uvijek u toj prijateljici vidim samo smrt, već sam je pokopala... A još je živa. I TO JE GROZNO!

To je normalna reakcija, branimo se bijesom protiv tuge i straha od smrti. Nisi ti nju živu pokopala nego se pripremaš na odlazak da te manje zaboli kada taj trenutak dođe. Proživljeno i jako poznato meni. Razmišljala sam tada: Jesam li ja loš čovjek jer tako razmišljam??

Ah, gle, neki ljudi vele za darvinizam da je zapraf "preživljavanje gadova"... Valjda moramo biti (i) loši da bismo preživjeli.

Nismo loši Vega, mi samo sebe jačamo kako bismo preživjeli...Ako odlazi jedan, ne moraju zato dvojica

Nije grozno vega...to znaci da si prihvatila njenu smrt...kad je moja mama pala u komu, toliko sam plakala, da kad je umrla, nisam vise imala suza, doslovno...nisam znala da tako sta uopce postoji....ali, u stvari, mamu sam oplakala, dok je jos bila ziva

(nikad se neću naučiti na ovaj novi raspored "nick"-"dodaj komentar"...) Bezsjeni (koja dobra riječ!) su dosadni...Naše sjene nas poznaju ponekad bolje od nas samih, važno je da se znaju smanjiti kad je potrebno :)

Znam koliko je važno i biti gad, i ne ostati gad... Na muža sam se ljutila još 10 godina nakon što je umro! Tih 10 godina ja sam bila bezsjena, zombie... Dijete koje se zavuklo u ormar od straha i nemoći. Ali, sad mi prijeti druga krajnost: pretjerano distanciranje. Još pregovaram sa svojom sjenom, nikako da se namjestim kak spada :-((

Bolje je plakati. I evo, počela sam.

Plači...Suze znaju umilostiviti ono što je na prvu nemilosrdno...

Tuga stvarno zna boljeti do kostiju...pisti sjeni da se isplače

Ah, kod mene to na kapaljku... Cure, hvala vam na razgovoru. Stvarno mi je trebao!

... znala sam se svadjati, prije rastanaka... nekad, davno... i, nisam znala plakati, nikako...:).. a onda sam, teškom silom primorana, napravila duboki naklon, svojoj sjeni... što sam se više sagibala, postajala je sve manja i manja...

prije plakanja, razbij nešto... il', zapali..:D.. ritual, ko ritual... funkcionira, kad smo preuzburkani..