vjeveričja posla

hodam sama. ponekad se popikavam, padam.
ustanem, otresem prašinu s koljena il brade i nastavljam dalje.

neuspješno se tjeram sjetit topline zagrljaja i intonacije glasa dok izgovara glupsač kolutajući očima veselo u stilu bože, bože.
baš u onom trenu kad bih se umorna hitila u zagrljaj, fido blesavo psećim pogledom pogledala, nasmješila se i kušnula. i u svoje misli u ritmu njegova disanja utonula. sigurna. puna energije i planova.
il u loknju na cesti skočila il crveni neki gumb impulsivno stisnula il......

hm....život kao krivnja. život kao kazna. život kao obećanje.
ničega od toga više nema.
u eksperimentu sjećanje je taktilno, emotivno zauvijek nestalo.
tek u raciju postoji daleko i nestvarno. kao neko drugo biće.
nevezano uzmene.

i život postaje i ostaje tek ono što jest. samo šala.
neozbiljna, neoprezna dječja igra bez stvarnih pobjednika il poraza.

i vrijeme je bilo. da jedno drugo ostavimo u miru.
tvoj pepeo zarobljen kao prah u urni,
moj život takav kakav je drugačiji nego bio je.

u sobi, sada dalekoj i stranoj ne osjeća se više ni titraj.
oslobođen negdje si na drugoj strani. napokon.
a ja živim dalje. nekad prkosim bogu nekad vragu i uglavnom smješno je kako se ipak život i sudbina svede na ono
staro
il te hoće il te neće - kako god ti dejstvovao koliko god pazio il se borio

podvlačenjem crte, službenim krajem eksperimenta ipak zaključujem.
kolikogod živjela svo ovo vrijeme, kolikogod to intenzivno il neobično bilo,
ipak sad bum ljutito zgrabila iz zagrljaja sve ono što je u njemu stalo.
i bila bih govno kada ne bih sebi priznala - uistinu, sve ono lijepo i bitno,
sve prosperitetno il ambiciozno u njemu je ostalo.
hvala, što si mi moje krpice sve ove godine tako brižno čuvao.
i mene. da imam života i snage vratit se po njih i nastavit bez laži, sama dalje.
ne u tvoje ime, ne u naše. nek tek tak. jer mi je dano.
a ono što znam da nije - e pa to je pisanje.

ful originalno ,samo zbrčkano napisano