Ručkić krčkić

Takva sam ja, sad. U kuhinju ne mogu, pospremanje u tijeku... Još cca pola sata. I što ću sad, jadna, nego sjedim za kompom i razmišljam o gladi. O raznim vrstama gladi. Ne baš o ovoj koju trenutno osjećam, nego o onim drugima, koje će mi odvratiti pozornost.

Ne, idem prvo o gladi općenito... OK, svi znamo da je glad osjećaj koji imamo kad nije namirena jedna od naših osnovnih potreba; i da je to stanje, ako potraje, ubitačno. Prvo te šarafi, pa te steže, pa buncaš, pa se sve oko tebe iskrivi, priviđa ti se svašta, i ono što trebaš i ono što ne, ulovi te strah... Ne znam kako ide dalje, srećom! Nikad nisam bila toliko gladna. Ničega. Ali znam iz priča, sit gladnom ne vjeruje iz valjanih razloga: gladna osoba je opasna. Sposobna ubiti; spremna prekršiti svaki tabu da bi se najela.

A što je najgore, gladnog ne smiješ odmah najesti. Moraš mu davati malo po malo, oprezno, jer inače podivlja, pozli mu, i opet može umrijeti.

I viš, sad kad sam sve ovo nabrojala, vidim da obuhvaća ne samo glad za hranom, nego i raznorazne druge gladi: za pozornošću, prihvaćanjem, ljubavlju, novcem, priznanjem... A zanimljivo je i to da sve te gladi nekak najčešće idu u paketu, sve zajedno, iako ne nužno.

Vidim to zato jer mnogima na ovom blogu nisam pomogla utažiti glad. Neki dan je neka žena koju nikad nisam primijetila te stoga o njoj ne mislim ništa, ni dobro ni loše, imala izljev žuči prema meni. Oslovljavala me s "Visočanstvo", a sebe je nazivala "pukom". Kak je ona uspostavila te relacije? Vjerojatno je gladna pozornosti, a ja je, hebga, nis primijetila, i sad sam gadura, gledam je s visoka, prezirem i uskraćujem nešto što imam, a drugima dijelim šakom i kapom. A baš njoj ne. Hm. A jadna! Ako je neka utjeha, nikad ne udijelim prosjacima. Zato jer im a) ne vjerujem i b) smatram da problem treba rješavati korijenski. Međutim, spremna sam pomoći da netko nađe posao (ili zanimaciju, npr. razgovor na blogu), iako to prosjacima u načelu baš i ne odgovara, osobito lažnjacima: zašto bi se trudili kad mogu užicati?

Žicanje pozornosti obično je samo jedan od simptoma druge gladi: one za prihvaćanjem. A ta pak one za ljubavlju. Te gladi su uistinu tragične. Sjećam se, prije 30 godina sam upoznala jednu pjesnikinju. Večerale smo za istim stolom, a porcije su bile zaista junačke, ni muškarci ih nisu mogli izjesti. Međutim, ona je svoju slistila neviđenom brzinom i onda svakoga od nas pitala je li nam dosta i smije li ona dovršiti to što nam je ostalo na tanjuru. I svaki je uglancala do visokog sjaja, kruhom pa jezikom. A bila je mršava. Kad sam je pitala zašto je toliko gladna, odgovorila je da je strašno gladovala za vrijeme 2. svjetskog rata; i ta glad je nikad nije minula.

Ta njezina glad je bila gragantuanska metafora svake gladi koju sam ikada u životu susrela. Neka presudna uskrata u nekom ključnom trenutku života, i gotova si: zauvijek gladnica! Ta žena je izjedala ne samo hranu, nego i strah, i osamu (ostala je siroče u ratu) i svu ljubav koja joj je falila... I žicala je. Ali nije bila prosjakinja. Najela bi se, ustala, i izrekla surovu, istinitu, prelijepu pjesmu. U koju bi pospremila svoju glad. Njome nam je platila. A kasnije bi se smijala, pila i pričala s nama.(Hranu je vjerojatno ispovraćala - premda bulimija tada nije bila popularna.)

Umijeće sublimacije; umijeće dorade; umijeće umjerenosti... Tri oružja za borbu protiv kronične gladi. Ove tragične, sudbonosne, tragične u grčkom smislu, gdje je krivnja tragično izvan naše kontrole... Ali naši postupci svejedno podliježu prosudbi i osudi.

Pjesnikinja iz moje priče pokazuje mogućnost sublimacije. A dorada... Pa, odnose valja dorađivati. Sjećam se jedne druge osobe, vjerojatno također tragične, koja je prenaglo dobila previše. I onda joj je pozlilo. Ne valja to. Ni s novcem, a kamoli s pozornošću, prihvaćanjem, ljubavlju (nadam se da smo svi mi stari 40+ čitali "Pokondirenu tikvu"). Ta se gladnica polakomila za gozbom, za obiljem, i onda joj ništa manje od toga nije bilo dobro: ni špek fileki (koje danas imam za ručak), ni pizza, ni zbilja čestito nafilan sendvič. Ne, ona bi samo delicije, oblizeke naredane jedan do drugog. I kad to prvi put nije dobila, ne zato jer nije bilo, nego zato jer je došao red na nekog drugog, jer je netko drugi više trebao, ili više zasluživao, ona se vratila u halucinogenu fazu svoje gladi i postala paranoična: povjerovala je da je želimo ubiti. Izgladnjivanjem. Ili nožem, kojim smo tako "nepravedno" dijelili svoju naklonost. I onda je podivljala i optužila nas za zlotvorstvo, na koje smo se mi začudili, a zatim ga odbacili, skupa s njom. Uffff, sad je tek nastupila glad! Ona kronična, okrutna, bezizlazna... Jer ne zna sublimirati; a ne umije ni doraditi. Dovoljno bi bilo reći: "Žao mi je, gladna sam. Ludujem od gladi. Pomozite mi!"

Ali, moja kuhinja je napokon gotova... Špek fileki čekaju, treba ih samo podgrijati. A gladna sam, kurjački. Gotovo luda od gladi.

Ovu glad ću jako lako namiriti. A ostale... Možda. U međuvremenu: sublimiram, dorađujem, odmjeravam.

Ko god pruža ruku bio lažnjak ili pravi, on je biće koje prosi. Prebaciti našu odgovornost na druge istance koje trebaju to rješavati, smatram je da je jako neljudski. Jer nikakva istanca ne šljivi tog prosjaka, i prekratak je njegov život da bi on dočekao svijetlu budućnost čovječanstva. Mislim da se baš u činu neposrednog milsorđa očituje naša narav. Sad će veleumni reći da perem savjest s pet kuna, ali nije to to. Boli kad se ne može učiniti više.

A ti svoju bol pospremi, nabildaj i kreni u dugoročnu akciju! Usput, živo me zanima: jel ti ljepše udijeli dok netko gleda ili kad nitko ne vidi? Jesi li ikada dala a da se nisi time pohvalila? ;-))

*udijeliTI

Ovo pitanje govori jako puno o naravi one koja pita. Naravno da u tom svijetu svi živimo na nekoj pozornici i trebamo aplauze, ali zaboga, zar je pojam savjesti i stida potpuno demode?? A ona tvoja likica koja je trebala sublimirat i samo reći: Gladna sam , pomozite! i hop, svi bi uskočili! Manjana!! Neki ne daju ni kad se tiho pruži stidljiva ruka a kamoli na upit!!

Htjedoh reći: prekrasno pišeš! Ali si puna kontradiktornosti!

Sve ovisi o tome tko pita. I tebi sam uskratila, jer nisi lijepo pitala - već si jednom prognana s mojeg bloga, sjećaš se? Jer si lakomica, gladnušica i žicarica. Vjerojatno i prosjakinja bez pokrića.

Uživaj u čitanju! Komentiranje odgodi za neki trenutak kad budeš imala što reći za sebe, o sebi i o temi. Nisi na ignoru, ali nisi niti pozvana.

Isuse, što si antipatična:-))

Ona je antipatična ali ti si budala koja joj dolazi na blog. Voliš biti popljuvana?

A ti si njen alterego??:-) Ma ja komentiram kako me koji tekst zaintrigira, ni ne vidim čijii je blog, osim što znam za ovu žirafu.
Ajme ljudi nemojte dramatizirati, pa ovo je običan chat!:-) Make love not war!:-)

Normalno da sam ti antipatična: uvijek su nam dragi oni koji nam daju ili bi nam mogli dati, nego oni koji nešto od nas traže da bi nam dali, zar ne?

Ajde veleumna! Neka zadnja bude tvoja!

Hehe, baš slatko, k'o za desert, ovo "vele" :-)) Izgleda da se vidi da imam, da me ima, zar ne? Ali, ako imam, zar moram dati baš svakome?

Volim davati ali ne znam primiti, nisam navikla. Dajem bezuvjetno i brzo zaboravim što dajem , jer nije više moje.Dajem ono ŠTO IMAM u bilo kom obliku.Pružati i ispružiti ruku...pa svi to napravimo, bilo kako i pozdravlja se na taj način i predstavlja( potencialno prijateljstvo, posao ili i....e....bilo kako- bitno je, da nam se NE "sescka" ruka kad se daje- jer treba i nama.

Nisu sve gladne osobe opasne ubojice sklone najnižim porivima. Edgar Kupfer-Koberwitz je u koncentracijskom logoru Dachauu izdržao kao vegetarijanac. Mogli su mu slomiti sve, osim njegovog duha.

Vega je odlilčno opisala ovu sublimaciju, ma općenito situaciju gladi ljudske svake vrste ali meni je ipak prvo palo na pamet kad sam čitala kako to da se Vega sama izuzela iz stanja npr. emocionalne ili neke druge psihološke gladi? tako nekako je ispalio, začudilo me...Mislim, to je uobičajeno ljudsko iskustvo sviju nas, ma skoro može bit nekad i svakodnevno..svi smo mi ujedno i prosjaci ali i hranitelji..odgovorni i za sebe i za druge..gladnoga bvata/sestru treba nahraniti, ne samo kruhom..tu se slažem sa Sve je more..i to nije sramota - biti emocionalno gladan, biti gladan ljubavi, pažnje, prihvaćanja..koliko je takvih ljudi koji hodaju po ovom lijepom svijetu!!! i

Leah, posljednja rečenica glasi: "Ovu glad ću jako lako namiriti. A ostale... Možda. U međuvremenu: sublimiram, dorađujem, odmjeravam."