MOLVIDA

Martinje ,a mi bez Martina?

Danas je dan Svetog Martina, sveca koji je svoje haljine prerezao mačem kako bi ih podijelio sa siromahom, da bi kasnije u tom prosjaku prepoznao Gospodina. I o tome, možda, u nekoj drugoj priči...
Kod nas se ovaj dan udomaćio pod nazivom Martinje, slavi se kao dan kad mošt sazrijeva u mlado vino. Mnogi su već ovaj prethodni vikend krenuli u razne podrume, na razne domjenke, pripremajući se za tu proslavu danima. I, iako taj festival pijanstva svake godine uzme svoje žrtve, popularnost mu i dalje raste. Ali, i o tome možemo u nekoj drugoj priči...
Sveti Martin je također svetac zaštitnik Vukovarsko-srijemske županije, županije koja je poklonila svoju mladost za sve buduće mladosti ove države. Eto, o tome ćemo u ovoj priči...
Na današnji dan prije sedamnaest godina mnogi od onih koji ovo čitaju, pa i ja koji ovo pišem, tek smo bili blijedo svjesni da negdje na krajnjem istoku ove države, na obali jedne velike rijeke, postoji jedan grad koji plače. Grad koji stenje, grad koji krvari, grad koji umire... Taj grad zove se Vukovar.
Ovaj grad nije imao zidine koje bi ga zaštitile od neprijatelja, nije bio na brijegu, nije imao opkopa, nije imao oružja. Ovaj grad borio se srcem... A tog velikog srca, te velike žrtve, sjetit ćemo se za tjedan dana, 18.11., datuma koji naša domovina zove 'Dan sjećanja na žrtvu Vukovara'. Mene zanima kako ćemo taj dan obilježiti...
Hoćemo li se, kao za Martinje, dogovoriti s društvom dva tjedna unaprijed da uzmemo slobodan dan na poslu, sjednemo u auto, bus, vlak i odemo do Vukovara? Hoćemo li ući u centar grada, proći kraj dandanas razvaljene zgrade 'NAMA'-e i pomoliti se ispod križa na obali Dunava? Hoćemo li baciti pogled na drugu stranu te ponosne rijeke i zapitati se kako je moguće da je s jedne njene strane tada bilo toliko dobra, a s druge toliko zla? Hoćemo li proći ispod izranjavanog, ali nikad pokleklog vodotornja i produžiti do župne crkve Svetog Filipa i Jakova? Hoćemo li se pomoliti pred osakaćenim Kristovim likom koji još uvijek plače u spaljenoj nutrini crkve? Hoćemo li produžiti prema groblju branitelja i zahvaliti svakom ponaosob za slobodu koju su nam osigurali? Hoćemo li, najzad, prošetati do Ovčare, ući u hangar čija su vrata za sva vremena zaglavljena, leći na pod popločen čahurama i brojati zvijezde koje se gase pod stropom? Hoćemo li kleknuti ispred ranjene golubice i zaplakati zbog žrtve koja na tom mjestu najjače boli? Bojim se da nećemo...
Sve to polako pada u zaborav. Godine prolaze, generacije koje se sjećaju polako ili odlaze ili namjerno zaboravljaju slike koje nikad nisu željeli vidjeti. Slike jednog grada koji je nadmašio Svetog Martina... Jer ovaj grad nije sjekao svoje haljine mačem kako bi ih podijelio s nekim. Ne, ovaj grad je i svoje haljine i svoj mač poklonio jednoj mladoj, prestrašenoj državi i otišao u bitku. Bez mača kojim bi se branio, bez haljina kojima bi se zaštitio od hladnoće. Otišao je u rat protiv mržnje naoružan samo ljubavlju. Ljubavlju prema domovini...
Zato Vas molim, ako smijem biti toliko drzak, da večeras, dok ste još trijezni, dok ste u društvu dragih vam ljudi negdje na toplom, podignete jednu čašu u zrak... Sjetite se onih koji su prije sedamnaest godina bili u hladnim podrumima ili na snijegom i vjetrom šibanim ulicama. Sjetite se onih koji su večerali uz buku sirena, gusjenica, granata. Sjetite se onih kojima je jedina želja bila dočekati još jedno jutro u svome gradu...
Sjetite ih se, podignite čašu u njihovu čast i izrecite ove riječi tiho, poput kakve molitve ili tajne. Recite im: Hvala Vam na Vašoj žrtvi...

sve dobro
od naslova do kraja

pročitala.... da

tako je neka plaču :)))