Ručkić krčkić

Još davno sam ustanovila da najzanimljivije aktivnosti trebaju ostati hobi: jer tako odolijevaju pritiscima (rokova, kompromitacijama zbog love ili tuđeg mišljenja...), a ostaju u području čiste ljubavi i slobode izbora. Kad god sam prekršila to svoje zlatno pravilo, izgubila sam više nego što sam dobila.

Ovo se osobito odnosi na zanimljive muškarce. A meni su takvi oni koje pokreće neka strast, koje zaokuplja mozganje, koji prelaze granice konvencija, spoznaja, očekivanja, od kojih uvijek možeš čuti nešto još nečuveno, koji te tjeraju da se izvineš na vrh prstiju i uzvineš do samog ruba sive kore, a ponekad taj rub malo i pomakneš... I da su pride još i zgodni. Po mogućnosti vitki i plavokosi.

Jasno vam je da su takvi rijetkost, zar ne? I onda mi dođe da samu sebe ispljuskam kad nekog takvog preselim iz hobizma u obavezu!

Ne znam točno zašto (iako slutim), ali takvi muškarci postaju neizdržljivo dosadni onog trena kad ustanove da mogu računati na vašu zatravljenost. Valjda postajem nezanimljiva, poput usvojenog znanja ili dokučene spoznaje, netko oko koga se više ne treba truditi jer će poslužiti kad zatreba. Što pak znači da meni moja zatravljenost postaje obavezna i da više ne mogu birati izvore svojih fascinacija. Pa mi bude dosadnjikavo; ili zamorno. Kažem mu da je "naporan".

I onda on svu tu svoju zanimljivost usmjeri na nekog drugog, najčešće druge muškarce koji su mu "par" u nekoj, za mene sad zatvorenoj, zanimaciji. A ja sjedim i gledam kako se sve te dragocjenosti rasipaju na nekoga tko ih uopće ne cijeni onoliko koliko bih mogla ja! Pa sam zavidna; i onda je još malo zanimljivo.

Sve dok se ne pojavi neka nova žena. Tek onda skužim da je sve ono što je za mene bilo novo i neočekivano za njega zapravo uobičajena šablona. I da ON uopće nije toliko zanimljiv koliko su to stvari koje ga zanimaju... A zanimaju i mene. I tko mi brani da se njima bavim bez njega? Onak, amaterski i neobavezno...

A ipak, svi mi sanjarimo o poslu kojeg bismo mogli voljeti kao da nam je hobi... O muškarcu s kojim bismo uvijek uživali svim srcem i nesputano, kao pravi amateri, svim nesavršenostima unatoč... Možda je rješenje obvezati se nekom pouzdanom, a zanimljivima se baviti usput? Hm...

Ne ide to meni! Kad me nešto zaokuplja, sve drugo odradim što korektnije mogu u što kraćem roku samo da bih svu svoju energiju usmjerila na istinsku zanimaciju. Hobi za mene nije nešto što ću raditi usput i polovično, nego nešto što neću uklopiti u sustav ovisnosti o tuđim zahtjevima i procjenama: tako, na primjer, ne želim pisati profesionalno, ali volim pisati za svoj gušt; ne bih željela raditi kao prevoditeljica, ali uživam prevesti nešto po vlastitom izboru.

I zato se nemrem odlučiti za tu kombinaciju obaveznog i neobaveznog muškarca... Kojeg ću otaljavati? Kojem ću dati prednost? Koji će mi prije dosaditi? Kojem ću ja?

Rodis se kao osoba kompromisa ili se rodis, kao ne...netko u hodu nauci, ali u odredjenom trenutku, vjerovatno reagira spontano...uvijek se cudim osobama, koje stavljaju ratio na prvo mjesto, razloge, prednosti, pa se onda prilagode....iako su ti survivori

kod mene je sve ili nista, sve, u smislu koji meni znaci sve, ne mora nekom drugom....jedino, starenjem, skuzim, da bih morala postati osoba kompromisa, jer vise nisam u realnoj mogucnosti dobiti ono sto zelim u 100% neotvorenom paketu...uvijek vidim da je netko prije prckao, pokusao otvoriti taj moj paket, uzeo nesto, a meni ostaje, ono sto je ostalo...to je u zadnje vrijeme...

e, sad se postavlja pitanje, sloziti li se s tim ili ne?

Treba li se sloziti s onom 'bolje ista, nego nista'?

Ne znam, juicy... Baš sam noćas sanjala takvu dilemu. Naime, dugo sam prijateljevala s jednim krasnim momkom, pravim Alphom u najboljem smislu te riječi; svi su očekivali da ćemo se vjenčati. Ali, ja sam znala da nećemo, meni je to bilo nezamislivo, iako mi je bilo podjednako nezamislivo da on iščezne iz mojeg života. Ipak, upravo to se dogodilo, jer je on skužio da sam mu ja ćorav posao. Oženio se i dan-danas ima jedan od najboljih brakova za koje znam.

Istovremeno s njim, moj drugi najbolji prijatelj bio je jedan od ovih zanimljivih. Ali, on je uvijek bio nekako rekreativan, hobistički, na njega sam se manje oslanjala i nisam računala dugoročno. S njim sam čak pokušala seks, ali - feromoni su zaštekali! Jednostavno si nismo mirisali dobro.

I noćas ti ja sanjam da je onom prvom umrla žena (!) i da on sad dolazi po mene. I ja pristajem, mislim si, od ovoga boljeg zapraf nikad nisam našla... Iako me smjesta počne nervirati i shvatim: podsjeća me na mog oca! A svejedno pristanem, zaručimo se, idem na SVADBU i odjednom skužim da on švrlja okolo, da je s drugim ženama, da je ispod tog svojeg alfizma i on samo jedan tipičan muškarac... Ali, na svadbi se pojavi. A ja već smišljam kak bum zbrisala. I onda ga pogledam, i ustanovim da to uopće nije onaj Prvi, nego onaj Drugi. Koji mi kaže "Ne moraš".

S vremenom zaboravimo, sto je to ono bilo, zasto smo odustali od necega...treba se podsjetiti...i doslo ti je u tvom snu...znaci pamet radi, a ne samo osjecaji....

zato i jesi ono sto si, jedna vatrena, punokrvna zena, a ne neka nit smrdi-nit mirisi

U stvari, ima tu jedna caka, jedan zajeb....kada mi je stalo, minimiziram ostalo, postaje nevazno i ispada da sam beskompromisna, a u stvari itekako jesam, jedino, nisam svjesno...naravno, vrijeme razotkrije sve

Mislim da je poanta sna u tome da ću ja uvijek izabrati Drugoga, zato jer će me taj drugi uvijek pustiti. Koliko god mi ratio govori da se vremenom mijenja sve, pa tako i mi sami, da je zato logično mijenjati i svoje prioritete pri izboru muškaraca, naš emocionalni zemljovid je već davno iscrtan i sviđa ti se onaj koji ti se sviđa, svim odlukama unatoč.

Važno je imati na umu da izbor nije binaran: može se izabrati razumom, može srcem, a može se i suzdržati od izbora kad nema nikoga koga zapravo želimo, zar ne?

Joooooj, Juicy, pa svi smo mi i jagnjad i vukovi!

Da, cesto puta si kazem, bolje nikoga, nego ikoga...a zateknem se uporno trazeci nekoga, koji onda postane itko, jer je tako tesko danas pronaci nekoga...

Meni je taj treći izbor u načelu prvi: već dugo sam sama. Zapravo, kad bolje promislim, čak i kad budem s nekim, opet osjećam da sam u nekom bitnom dijelu sama. Valjda imam takvu emocionalnu geografiju... Ili jednostavno zaista nikada nisam upoznala nekoga s kim bi bilo drugačije.

Molila bih damu da ubuduće pročita blog do kraja i da ga onda komentira. Od wikipedie do inih enciklopedija na netu i što točnih što netočnih podataka. U najboljim enciklopedijama se neke greške provlače i po 20 godina :-))))) Imam svoje mišljenje. Kako ja poštujem tuđe tako želim da se poštuje i moje. Ne tražim da se itko složi s mojim mišljenjem. Zaključak, u velikom ću luku zaobilaziti ovaj blog :-)))))

Wow, sta je ovo bilo, i koga je islo...i kakve veze ima Wikipedija????

Mrzim kad nesto ne razumijem

A jebga, juicy, s nekim ljudima zbilja ne treba započinjati razgovor, jer ne kuže da je to dvosmjerni proces... Nije vrijedno shvaćanja, ne zamaraj se!

Ah, skuzila sam...ovo se odnosi na Blog od prije...pa sta ne komentiras na njemu...kvaris mi koncepciju:))))

Ajmo se mi vratiti našoj temi. Ti, dakle, IMAŠ koncepciju? Ja ne. Ajd mi malo ispričaj o svojoj!

Kazem ti da mi je pokvarila koncepciju...koncepcija=suprotno od kontracepcije....haha

Ma, nemaš ti koncepciju, juicy (za razliku od leptirice), jer da je imaš, ne bi iz nje ni mogla izaći! A kontracepcija nam, hvala bogu, u ovim godinama ni ne treba :-))))

Ozbiljno sada.... s godinama mi se nekako cini, da ta moja koncepcija postaje sve labilnija i labilnija...cini mi se da cu umrijeti bez nje

Zato mladi dizu revoluciju, jer nisu kontaminirati iskustvom...zato mladi i najcese stradaju (ne samo sto ih je najvise):)))

Znas sta...nije niti cudo, da samo ti i ja sudjelujemo u ovom razgovoru...

mislim da vecina nije imala strpljenja procitati tvoj blog i udubiti se u ono 'sto je pjesnik zelio reci'...a ovo je najzanimljivija tema ovdje danas, kao sto mogu primijetiti

Pa, iskustvo nas uči pozornosti na promjene i prilagođavanju okolnostima... Mladost želi mijenjati okolnosti, a mi smo naučile da je to puno teže nego što izgleda. Svejedno, trebamo i mi pripaziti: prilagodljivost ne bi smjela postati kompromitiranje naših vlastitih korijenskih vrijednosti.

Meni je važno što mi RAZGOVARAMO, juicy... Što će mi ovdje 30 komentatora koji su jednostavno došli napisati nešto što bi inače napisali bilo gdje drugdje, bez obzira na zapis i njegovu temu?

Vega, tako je tesko ostati svoj, jedino sam u dilemi, je li dobra prilagodba karakteristika ineligentnih ljudi ili karakteristika ljigavaca..

Naravno, ne mora biti nista od ovo dvoje i ne mora neminovno biti losa stvar...dapace, mozda je rigidnost losa stvar...

Sta ja znam...ma vise nista ne znam...znam jedino kad dodje, stani pani, uvijek isto reagiram na prvu, bas kao neka djevojcica, nema razlike...naravno, tek poslije se upale zastitni mehanizmi, kada je vec mozda i kasno...raketa vec odletila u nepoznato

Rekla bih da je to ljudska sudbina, to što ne možemo znati je li neki naš postupak ili stav ispravan sve dok ne prođe kušnju vremena... A vremena imamo što manje. Nego, znaš što si ja mislim? Pa nitko drugi ne može živjeti MOJ život, ja ne mogu živjeti tuđe, nitko nije tražio moje dopuštenje da me rodi, dakle - živim za sebe i po svojem, nastojim ne ugrožavati tuđe. Kaj nas briga ako netko misli da smo rigidni, ili da smo ljigavi? Ma jebe ti se! Bitno je samo ono što misliš TI o samoj sebi.

Jooooj, pospana sam, griješim u pisanju: "SVE manje", ono o vremenu... Idem ubit jokce. I baš me briga ako netko misli da sam LIJENA ;-))

ajme što je ovo zanimljiva tema,ma meni jedna od Veginih najboljih..al avaj, ja došla a društvo se već razišlo..:((((dobri su ti ovaj prvi i drugi..ja bih recimo izabrala onoga pod br. 1 jer su mi serijski ženskari dosadni čak i kad su trubo žvotopisni.-..nekako, ipod toga svega sjaja i energije osjetiš neki umor i dosadjivanje..naprosto s njima nemam inspiracije..san koji si napisala u komentarima je ništa manje zanimljiv...