vita brevitas, ars longa

Nekoliko ljudi je voljelo jednu ženu i
bili su uzajamno ljubomorni
Neki ljudi vole svoje majke i sve je OK
problem nastaje kada voliš i žene i majke
(no dobro...)

Kada volim nekoga ljepote tu nema,
jer u cijeloj priči tu nešto jne valja
i sve si nešto mislim, pa i da je lijepo ne bi valjalo.
Želim te voljeti i mogu napraviti cjelokupni plan po
tome pitanju,
ali što mi vrijedi to kada počnem kihati
i zaboravim tko si.
- neki pametan koji voli ženu i majku reći će mi
da zapišem tvoje ime - jer to pomaže. Dobro.
Ali što uraditi
kada ja taj papir izgubim ili njime obrišem nos?

Već više puta sam mislio pričti s tobom o mojim
iskrenim osjećajima, međutim ne ide.
Čim krenem meni se prispava i ja samo zijevnem
ili mi se strašno pije kava pa se opečem - tako
da priča izostaje.

Kako nemam vječnost na raspolaganju svjestan sam
da ću ti ipak jednog dana reći da te volim, ali
prije toga ću morati oprati zube jer se zna dogoditi
da mi tako smrdi iz usta da sugovornici izgube
orjntaciju za vrijeme i pričaju sa mnom vrlo kratko.

- ako ti kažem da te volim, hoće li sve ovo prestati?