Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Promatram ovu sliku i prisjećam se tvrdnje švicarskog kristaloga Neckara. On nam je ostavio u naslijeđe istinu da se vječni šapat kristala, njihova promjenjivost, jecaj njihove tišine izrastao iz zagrljaja duše i materije, iz vječnog plesa svjetlosti i tmine događa u našoj svijesti.

Slijdeći njegovu spoznaju promatrala sam kako se sunce igra sa neizbrušenim kristalima, tim promljenjivim suzama neba. Pri treptajima oka je svaki kristal mijenjao oblik, a uvijek je bio isti. Svjetlosna dimenzija svijesti je plesala tajnoviti ples sa dušom kristala, koja je u svojoj istosti mjenjala svojstva, postajala toplina i lakoća postojanja i ostajala uvijek samo ljubav, Ametist avatar ljepote i dobrote ljudske duše.

Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se njeno zrcaljanje događa u meni, spoznah da je ljubičasta boja, boja moje duše, boja koja, u tom plesu duginog spektra, spektra duše svijeta, u ljubavnoj igri pobjeđuje uvijek plavkastu boju hladnoga neznanja.

Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni u univerzumu, spustili su se suzama neba na ogoljele hridi tek rađajućeg planeta i milovani svjetlom nad svjetlima dobivali dušu i izranjali u predivnim bojama tišine kraseći odoru majke zemlje. Jedna davna legenda nam kaže da je Ametist izrastao iz kosmičke ljubavi i da odašilja u svijet svoju ljubav i pretvara je u ljubičastu svijetlost vječne ljubavi.

Uronih u ljubičasto more bezvremenog sna. Kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama moga unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati Ametist, violetni kristal ljubavi i svojom snagom promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete zločestih duša, kradljivaca snova splet.

Uronih u tišinu kristalnoga sjaja i osjetih da u meni blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina i kristalnom tišinom se širi mojim malim svemirom. Na padinama njenim iskre mnoge još neizgovorene riječi, blješte misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja zauvijek moje srce od virusa neznanja liječi. Blješte kristali podno moga neba, šire svoje zrake.

Osjećam taj tihi šapat svjetlosti duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na planini svjetlosti vidim svoje biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog kristala snazi. Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap, snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja svjetlucava kap.

Duša moje sjenka sa svjetlosnim dijademom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji u dugine boje se oblači i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U svjetlosnom zagljaju, na vrhu planine svjetlosti, širi se treprava tišina, duše moje mir i slijeva se svjetlosnim vodopadom u sve što još srcem nije izrečeno, ulijeva se u rijeku vremena, smiruje svaki u srcu nagomilan vir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće zauvijek od tuge i žalosti, od nesretnih stanja izlječeno.

autorica: DIJANA

Hvala Tebi i Dijani "DUŠA MOJE SJENKE" tko je čija??

bilo čija, duša je uvijek jedinstvena ... :)