Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Kad se na horizontu suton zlati, a srca dva u koroti osame na obali stoje, Venerina nježna snaga ublažuje tugu koja nad njihovim dušama kao zla kob lebdi. Čovjek tada osluškuje drevnim ogrtačem tijela, treperi ljepotom lelujavih dodira i srcem čuje ušima nedostupno, osluškuje muziku satkanu u vjetru, baladu ispjevanu glasom sirena, odsviranu nevidljivim orkestrom drevnih pradjedova.

Dva kaleža puna skupljenog života na litici oceana stoje, sjedinjena željom, odvojena znanjem i čekaju da ljubav u njima procvijeta, da u alkemijskom treptaju oka, zagrljajem duše i materije, ljubav u njima ponovo oživi. Sunce se kupa u suzama uzbuđenja, kapljica svaka iskri sjećanjima, uspomene blješte kristalima snova, u svakom kaležu se zrcali jedna davna želja.

Iznenada se vjetrovi žudnje jave, vrulja krvi vrije davnim bolom u smiraju toga teškog dana, a na zapadnom nebu večernjica sjajem svojim poziva u noć u kojoj trenutke samo ljubav broji. Poludjelo srce uranja u valovito more osjećanja osjećaja, u uzavrelu čežnju boreći se s virovima prošlosti koji ga ka dnu oceana vuku.

U podsvijesti zalutala kristalna galija sreće s jedrima od mjesečeve svile, mu u ovom sudbonosnom trenu nudi zagrljaj spasenja. Na horizontu jedna žena stoji, suton je zavjesom svojom grli, kiti je zvijezdanim prahom, kadenom je zlatnom u kaležu snova sidri, da se u strahovima svojim zauvijek ne izgubi. Utihnule su misli, utihnulo je vrijeme za jedan tren, a valovi kristalnu galiju odnose u bezvremenost svjetlosnog zagrljaja slijedeći probuđenog srca zov. Fortuna se maestralom glasi i doljeva nektar u kristale snene, da isušenom kožom rijeke dodira poteku, da se srca dva sjedine u kaležu jednom.

Ne, neću otvarati sedefaste školjke, neću vaditi u dubini oceana čežnje dugo skrivano biserje, pomisli još uvijek snena žena, u ovom svijetu se samo snaga uma cijeni, ovaj svijet ne traži i ne treba izvor koji tirajima svojim, već eonima, poeziju svjetlosti i tmine piše. Nježan dlan vremena pomilova njenu nemirnu dušu, smiri tuge val da, besmislenim smislom besmislenosti, ne zatamni taj čudesni svjetlosni bal.

Sretna žena slijedi titraje srca, odjeva haljinu od simfonije boja, blješti snagom ljubavne slasti i priznaje sebi, srcu i drugima, sve do sada je bila samo osveta povrijeđenog uma, sve je bila tek partija šaha između povrijeđene taštine i darovane mi dobre sudbine. Nad horizontom svitanje rudi, srca dva skidaju korote znak, misli donose ljubavi sjeme, sunce se kupa u očima snenim, pogled iskri samo lijepim sjećanjima, u kaležu sreće tijelo tijelu milovanjem priča ljubavnu baladu, a oživjeli život u ovom ovdje i sada, dušama svjetlošću sreće zagrljenim, daruje nebeski cvijet na čijim laticama se iskre kristali davnih snoviđenja.

napisala: DIJANA