BABY, COME BACK!

Istovremeno sam ponovo dohvatila Hadrijana i njegove memoare i ti mi se javi. U tome vidim neki znak, pa za razliku od prepiske od prije godine i više, ovu ću s tobom imati…javno. Iako si mi, sada vidjeh, poslao deset poruka. Noćas, dok spavah snom pravednika, bjah s tobom…do sitnih sati. Od cijelog društva, prijatelja tvojih, mojih prijateljica…opet do nas samih? Ne znam što ti je trebalo cijelo društvo da bismo nas dvoje vodili ljubav, jer iako rekoh pod tvojim uvjetima…ne znači da nemam svoje? A ti su da ih nemam! A ovdje na blogu…voljet ćemo se javno, a jebati…tajno! Jer sve što doživi jedan čovjek (reče lasić, a nije frano) doživljavajuju svi…ljudi. I podsjećam se žene u crvenom…jedne večeri je pustih na blog, nisi samo ti plesao! Potažit ću crvenu haljinu, ali ionako ćeš je…skinuti? Ovaj put nemoj čekati godinu dana. Jer, ta tajanstvena igra u kojoj se ide od ljubavi tijela do ljubavi osobe činila mi se dovoljno lijepom da joj posvetim…dobar komad svog života. Pa iako uglavnom sve ludosti prođoše, sjećanja ostaju. Pa ću samo ponoviti….sjećanje.
Ne želim biti poput ostalih pripovjedača erotskih priča (i ovdje na blogu), kako reče hadrijan, koji su jedva nešto više od mesara koji izlažu na prodaju malene komade mesa što privlače muhe. Ta poznato je da svaka istina izaziva sablazan…pa tako ja možda želim poučiti, izazvati…sablazan. Uzburkaj mi život, reče jedan iskričar svojevremeno. A potom kad je doživio brodolom, zajedno sa mnom…vjerojatno je požalio. Želim opet…žaliti! Ne treba ispunjavati sve želje, ne treba uvijek živjeti…istinu. Ponekad je bolje ostati u…laži. Čak i onda kada neki dijelovi života počinju nalikovati na ispražnjene dvorane palače u kojoj osiromašeni vlasnik stanuje samo u jednoj odaji. Koji je smisao da pohodim sve svoje odaje ….podrume, tavane, više i niže katove, a imam samo…stan. I moj krevet…zategnuta plahta boje naranče (nisi spomenuo boju, ali koru jesi). Voljela bih da je zgužvana…poput njezine kore. But, čak sam ih prestala peglati posljednje vrijeme, kako bi…ličile. I opet mi se vraća hadrijan i njegova najezda duha na put nego puti na duh….i ti sa svojom…znatiželjom. I besanicom, mojom. Jer on kaže: što je drugo naša besanica do bjesomučna upornost našeg uma da proizvodi misli, odbijanje da se povuče pred božanskom glupošću naših sklopljenih očiju ili pred mudrim ludilom snova? A ti vidim jutrom, četiri ure pisao predzadnju poruku. Jer uslijedit će…slijedeća. I dok sam ja jutrom pisala ti ova slova ti meni već napisao poruke, koje nisam čitala. Ali sam ih…odgovorila. Ludošću svojom koju ti poslah u galebu slomljena krila. Kako bi inače znao da sam te…pohodila. I ostavih nadu…da ćemo se poje….? But, hoćemo! u nastavku reći ću ti....kako, kada, koliko, zašto...
02.08.2009. 15:53:34

Al bilo bi dobro prišlopiti i sam Hadrijanov zapis…jer nisam to baš mogla ovih dana…prostor za poruke prilično je skučen…pa ga valja objaviti na blogu…uvijek sam voljela kompilaciju trenutnih događanja i nekih…davno već zaboravljenih…a iskrica blogovi su postali tako zamorni, dosadni, neinventivni…nezanimljivi….dok je ova igra duha i puti uvijek…dobro došla! čak i kad je nema…čak i kad je u očekivanju…poput godota…često je žudnja bolji osjećaj od…ispunjenja!

„CINICI I MORALISTI SLOŽNO SVRSTAVAJU LJUBAVNA UŽIVANJA U TZV. PROSTAČA UŽIVANJA, IZMEĐU JELA I PIĆA, IZJAVLJUJUĆI ISTOVREMENO I
UOSTALOM, JER IH SE PO NJIMA ČOVJEK MOŽE LIŠITI, DA SU MANJE NEOPHODNA OD ONIH PRVIH. OD JEDNOG MORALISTE SVE MOGU OČEKIVATI, ALI SE ČUDIM DA SE TU CINIK VARA. RECIMO, A SE I JEDNI I DRUGI PLAŠE SVOJIH DUHOVA BILO DA IM JE ODUPIRU, BILO DA IM SE PREDAJU, TRUDEĆI SE DA SVLADAJU SVOJE UŽIVANJE, NE BI LI MU TAKO ODUZELI NJEGOVU
SKORO UŽASNU MOĆ KOJA IH OBARA I NJEGOVU ČUDNU TAJNU U KOJOJ SE GUBE. ...TAKVI I NAJMANJE I NAJPOVRŠNIJI DODIRI SA VEĆINOM BIĆA DOVOLJNI SU ZA NAŠU ŽELJU, ČAK JE I PREVAZILAZE. AKO JAČAJU, AKO SE MNOŽE OKO JEDNOG JEDINOG STVORA, DOK GA CIJELOG NE OBAVIJU, AKO SVAKI DJELIĆ JEDNOG TIJELA IMA ZA NAS ISTO TOLIKO POTRESNIH ZNAČENJA KOLIKO I CRTE JEDNOG LICA, KAD JEDNO JEDINO BIĆE, UMJESTO DA U NAMA IZAZOVE, U NAJBOLJEM SLUČAJU RAZDRAŽLJIVOST, ZADOVOLJSTVO ILI DOSADU, POČINJE DA NAS OPSJEDA, KAO MUZIKA ILI DA NAS MUČI KAO PROBLEM, AKO SA PERIFERIJE NAŠEG SVIJETA DOSPIJE U NJEGOVO SREDIŠTE I POSTANE NAJZAD NEOPHODNIJE NO ŠTO SMO SAMI SEBI,
ONDA SE DOGODI TO NEOČEKIVANO ČUDO GDJE JA PRIJE VIDIM NAJEZDU DUHA NA PUT NO PROSTU IGRU PUTI."

hoće li i kad će opet...ta vječna igra....duha i puti? često se pitam što je s ljudima koji su bili u mom životu...a nisu više? al njihove duše i nadalje žive negdje u svemiru...i nisu stranci...to tin dobro reče: pobratimstvo lica u svemiru. a ja bih ipak neke od njih..ponovo sresti...face to face...koje li sebične mene. ta oni žive onkraj sebe...ali bez...mene!

'onkraj sebe'... bi značilo..?

pa živjeti "onkraj sebe" bi značilo (tako barem u literaturi i književnosti) pored sebe...ne živjeti stvarnog sebe već neki drugi, izvješteni život koji liči na...vlastiti! rekla bih..imitacija imitacije!

eno, jope'...:D.. imitacija, imitacije... kužila sam formalno značenje, ali me faka suštinska enigma, termina.. kako znaš, da je(ako je) netko, necentrirane svojosti..?

odsad sima ciitiram koka u parizu,. pa nemre taj hadrijan presisat koka!:)

kako znaš da je nešto...ako gledaš ne očima već mozgom? a znajući neke ljude kakvi su i zašto su bili takvi kakvi su bili...nije mi teško dokučiti da su i nadalje jadni, da ne kažem i jadniji. nekima i svjedočim tj.oni svjedoče meni...srećemo se povremeno, neke reću drugi pa kažu...a neke ne srećem nikako ali osjećam to....pobratimstvo! znam da su negdje nekako tako...jer ne znaju i ne mogu biti drugačiji! kao što i ja ne mogu biti...drugačija no što jesam! e sad...što da ja tebi kažem...a da ima smisla? jer ništa nema...smisla!

moja sara mi se baca u zagrljaj...vrijeme je za pišanjem...poći! btw sara je moja...pesa!

ja gledam pleksusom, kad sam centrirana... aha!... nemaš samo ti pravo, na nesmislenosti...:P

... sućutnost, prema tudjim životima je isto vrsta presude... to me malo, izbacilo iz cipela... sorry..:)

presude il predrasude? da, sućutnost tj. sažaljenje...jest! but, suosjećanje...je predivno kad možeš ostvarit sa nekim. jer sućutnost znači da osjećaš za nekog...sućut! ali suosjećanje znači da osjećaš...sa njime! to je bitna razlika!

dugo već čežnja (žudnja) oplahuje moje obale...i btw danas čitajući neke davne blogove nedostaje mi jedna blogerica...bacila je sve niz rijeku! kako smo nas dvije znale po cijelu noć pričati sa sobom...ili bez....nadam se da se nije...bacila!

suosjećamo sa nekim, na osnovu relevantnih činjenica, a ne osobnih transfera... sve te ljude nemaš uz sebe, da bi kužila njihove ritmove...mislim, da te treba zagrliti i opaliti ti pljusku. preventivno. (malo te povuklo ovo, znaš...;D)

mmmmda, kaj su relevantne činjenice? da li se može izmjeriti npr. bol kad ti umre draga i bliska osoba? činjenica jest da je ona umrla tj. nestala...ali tvoje suosjećanje s osobom koja je istu izgubila se može eventualno mjeriti jedino takvim vlastitim gubitkom...iste takve! dakle, suosjećanje je kad si nešto i sam prošao pa točno znaš kako i koliko boli...iako ni to nije garancija. jer svatko je od nas drugačiji i treba mu razlčita količina...boli! ono drugo...sućut...e to je već nešto drugo. a kad s nekim ostvariš pobratimstvo lica u svemiru i ako si tankoćutan (neki će me opet pitati kaj to je) tada su-osjećanje nije puka forma već stvarni izraz...osjećaja! kad netko pati zbog ljubavi...suosjećaš s njime zato jer si i sam patio...pa jako dobro znaš kaj to je...a mogla bih tako nabrajati još puno toga... da ne kažem o onom najgorem suosjećanju koje ti se može dogoditi...gubitka djeteta!