Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Bila sam tanana, svilenkasta nit nade, sjena moje sjene i skrivala se u kristalnom dvorcu moje duše tugom opijene. A onda u trenutku najvećega straha, začuh cvrkut probuđenih ptica, žubor rijeke vremena, osjetih ljubavni ples duše i srca, svjetlosni zagrljaj uma i tijela, kristalno jasnu sliku jednog novog svijeta.

Bilo je kao igra tetrijeba i ždrala u trenutcima ljubavnoga pira, kao vječni svjetlosni zagrljaj ljubavi i mira, kao alkemijsko vjenčanje Sola i Lune, kao sjedinjenje noći i dana, bilo je to purpurno prskozorje njegovog ozdravljenja. Kralj nebeskih i morskih mijena, skitnica mjesec i još pomalo snena, Venera, ta treperava ljepotica noći najaviše ostvarenje željenih snoviđenja, razderaše koprenu straha i dozvoliše životnoj rijeci da vrtlogom vremena poteče. Krenusmo čudesnom kočijom satkanom od radosne pjene, nježnim milovanjem života i poljubcem sreće probudismo naše dugo usnule zvijezde.

Ne lutajmo više zvjezdanim stazama, ljubav i život se kriju u nama samima, tu u zagrljaju tvom se krije sijač zvijezda i donosioc sreće, tu je svijet i svjetlost, tu se krije tajna sa početka priče, tu raste drvo sa kojeg sretni trenuci, to kristalno cvijeće vremena niče.

Dozvolimo srcu da diše, duši da se oko unutarnjeg sunca kreće, da svjetlost njena razotkrije sve tajanstvene sjene, da ništa ne ostane zaleđeno u svijesti i tek u srcu ne proklijalo sjeme sreće. Snoviđenja nova neka duše naše, te putnike vječne na životnoj cesti, ka buđenju ovom nose i neka nam svitanje novo sve prošle tuge i nesanice u zaborav odnese.

Bude se um i srce u svitanju sjajnom, a duša naših sjenke ti drevni, sada obuzdani neba našeg vranci, odlaze u duši nedohvatnu daljinu, da tamo nevidljivi i dalje nad životom našim bdiju. Ulazimo u trinaesti eon vječnog svjetla, u antologiju gnostičkoga uma, u Sofijino carstvo sa početka svijeta. Kairos nam nudi sretnoga trenutka vagu, da pronađemo, da osjetimo, da zadržimo sklad duše i tijela, da se vratimo na zvjezdane staze koje napustismo u onom davnom danu, da pronađemo životnu snagu, u danu prije prvog dana, izgubljenu.

U eonu svjetla nad svjetlima je čuvarica ljubavnoga hrama skrivala našu sreću nedosanjanu, a na žrtveniku branila tvoju životnu svijeću nedogorenu. Stojimo pred oltarom bezvremena i izgovaramo molitvu Artemidi koja nas je pratila na strmim liticama spoznaje, čuvala da ne posrnemo, da ne padnemo u provaliju strahova.

Dok u sebi osjećam tebe ljepoto ovog jutrenja, ljepoto ovog buđenja, ljepoto nazirućeg dana, ljepoto snenog postojanja, ljepoto dolazećeg snoviđenja. Dok u sebi osjećam tebe tada znam odakle dolazi ljepota, tada znam gdje je sijač zvijezda, tada znam kako se rađa dobrota, tada znam gdje su topla gnijezda, tada znam što je životna ljepota.

Neka trenutak tišine, one užasne tišine koja je mjesecima grlila osjetila i bila tek života jeka, odleprša simfonijom probuđenog srca, neka na krilatom vrancu ka vratima vremena odjezdi, neka tamo, dok naša životna svijeća ne izgori do kraja, na nas čeka. U nama ostade samo ljubav.

autorica: DIJANA

.... taman je vidjen u nailasku lovac luka kadli prasnu puska a usi svima veselo zazujase... dim se razidje... a male sape isto.