Ručkić krčkić

Gotovo uvijek prije nego što zaspim pred zatvorenim očima mi iskrsne neki prizor, odlomak iz neke priče koja živi u meni, neispričana, a nestrpljiva. I gotovo uvijek znam da je to ona PRAVA priča, baš onakva kakvu vrijedi ispričati: ispunjena spoznajom; tjeskobom; ushitom - koje onda, pospremljene u priču, mogu izdvojiti iz sebe, pogledati ih sa svih strana, zavoljeti...

Ponekad - jako rijetko! - priča je tako žestoka da me razbudi pa ustanem i zapišem je; i uvijek bude dobra, i nikad mi nije žao propuštenog sna. Ali najčešće, umor je jači, kapci je pritisnu, još malo leluja mislima, možda se repićem pretoči u san... Ili i ona utone u jastuk. I ostane ondje. Zatrpana perjem, sakrivena od jave.

Kad se probudim, dođe mi da protresem taj jastuk, da izbacim iz njega sve te pospane priče, da vidim što sve ne znam znati... A ne mogu. Ispadne tu i tamo koja pahuljica.

Kao ona od jučer, kad sam samoj sebi pričala da sam muškarac koji voli ženu zato jer je poput finog brandyja: u ustima neosjetna, a počne grijati kod glasnica i onda se širi prsima, proteže i pecka sve do vršaka prstiju, na rukama, na nogama, na penisu, na nosu, uši bride od nje i kosa raste brže... Da, ja sam taj muškarac (a takvog bih i ja voljela voljeti, nekog tko bi me volio jer sam takva, kad bih takva bila, što možda i jesam, tko zna, ipak je to samo priča, samo dio priče) i zato sam istovremeno svjesna svih pučkih naziva za svoje tijelo, i nije to ništa fino, nikakvi penisi, kurac je to koji se voli zabiti, uvijek svjestan mehanike pokreta, rastvaranja butina, pičkoljublja i stenjanja, ali istovremeno sam i žena koju on grli, usnulu. On zna da ona voli onaj njegov ja koji nikada nije s njom, pa ni sada, u tom zagrljaju. A ona sanja da grli nešto toplo, mekano, majušno poput mačeta, a da je grije velika, izdašna perina...

I jedan dio ovoga je sigurno već bio san... Koji bih sad mogla raščlanjivati, koji ima svoju razložnu potku, koju bih mogla raširiti ovdje iskričarski razumljivim riječima.

A ipak bih radije svoju priču iz jastuka. Cijelu. Do kraja.

Lijepe su priče iz tvojeg jastuka...zovem ih Jastučastim pričama

Hm. Pitam se kak da ih istjeram van... Proluftati jastuk? Istući ga?

nekad je jastuk bio pun slame, baš kao i glave onih koji su spavali na njima..

Moj nije, habi: moj je pun priča. A ima i suza i sline, tak da se priče slijepe skupa i žuljaju me.

da se mene pita, a ne pita me se, zato kaj ima manjak pameti na svijetu, suze bi bile zabranjene, slina je ok, jer i ja slinim za sisama..

Ne bih ja to luftala, samo stavila malo na prozor da jastuk malo ogrije sunce

"On zna da ona voli onaj njegov ja koji nikada nije s njom, pa ni sada, u tom zagrljaju." Ovo je nategnuti pistolero s prstom na obaraču. Pitanje je samo prema čijem će ga čelu ruka usmjeriti...

Suze nepametnih bi zabranio, ha, habi? Ja bih ih skupljala, baš da vidim što bi zaživjelo u njima, ako išta.

Pa evo, zato sam izvukla taj jastuk, guanta, i stavila ga malo na Iskričin prozorčić... možda se priče malo razmrdaju. :-))

Uvijek prema mojem, Brightice :-))

Bojim se je taj muškarac Badelov maneken. Kažu da je taj Brandy najbolji.

Je, Svileni, onima koji si ne mogu priuštiti bolji ;-))

A jeste, doduše ima i takvih, al' mislim da su rijeđi. Neki više vole Zvečevo.

pozdrav svima, jeste živi nakon ovog iskrica-premium holokausta?:))