just aisling

pitam se koliko smo zapravo napredovali kad pored nas u susjedstvu žive djeca koja su gladna, grijanje im ne radi, zidovi su vlažni, cipele pri prvoj kiši propuštaju. I ne, nije istina da im roditelji ne rade ništa, i da je bolje da ih nisu ni rodili. Ponekad se život poigra s ljudima na čudan način i ne snađu se svi jednako dobro. Možda nam je lakše misliti da su sami krivi, da se nama to ne može desiti...ali nisam sigurna koliko je to točno. Zapravo, sigurna sam samo u to da se nadam da nikada neću saznati kako bi se sama snašla pred takvim šamarima. Nisu svi jednako jaki. Ali kad nema hrane, jednako su gladni.

Uskoro će krenuti to vrijeme darivanja, sudbina do sudbine, samo će se nizati...okrenut ćemo broj sa ekrana, uplatiti možda, složiti robu i poslati...i vrijeme će proći. Što kad ostanu samo ispisane čestitke i pokoja mašna s paketa? Glad ne pita koji je mjesec, ne pita da li sunce grije, da li je noć ili je dan.

Pomozite ako možete, koliko možete, kada možete.

A čiji si ti duplić?

lijepo si napisala, s puno osjećaja .

znam da i misliš to što pišeš.