PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Ne, nije riječ o mogućoj ili nemogućoj ljubavi žene i muškarca na daljinu, tako čestom kamenu spoticanja na iskričarskom putu. Riječ je o drugoj vrsti ljubavi, onoj očinskoj. I udaljenosti koja često nastaje između očeva i djece nakon razvoda, a ne broji se samo u kilometrima. Ta udaljenost broji se satima provedenim s djecom, brojem upamćenih imena prijatelja svoje djece, kilogramima kupljenih banana umjesto kutija cigareta.
Ne, nije lako pamtiti broj cipela koje nosi vaše dijete ako ih nikad niste kupovali, datum kad idući put mora na cijepljenje ako ga nikad niste hrabrili prije i tješili poslije. Nije lako pamtiti raspored aktivnosti u školi i izvan nje i pomoći oko domaće zadaće iz predmeta koji ste odavno zaboravili. Nije lako naučiti svoje dijete kako se nositi s nesretnom ljubavi kad sami niste uspjeli.
I ne, nemojte kriviti svoje bivše, vi koji ste se prepoznali. Ako su vam djeca daleko od očiju vi ste ti koji ne smijete dozvoliti da vam budu daleko i od srca.

Uf...jutro,Srčeko......teška tema...:-))

dobro ti jutro :)
ma još jučer me Mein blog potaknuo, a jutros izbilo....
i bolje da sam prespavala, jer bih inače bila opaka :)

buuuu..pun mi je kufer svega..i tuge i rastava i nevoljenosti ,samoće..buuu

Ja sam jutros s guštom pročitala Meiju...:-))

vidim da je i Guanta pisala potaknuta Meijinim zapisom....

1svijet, zato smo tu što nam je dosta, a nikako da pobjegnemo od toga...
ali ja vjerujem u čuda :)

mi smo svojoj djeci anđeli vodiči i ne možemo im dati sve što trebaju. mnogo će toga sami, baš kao i mi, naučiti kroz iskustva.
i , niko ne garantira da ćemo pojmiti i svladati sve. neki će djelovi nas uvijek ostati krhki, ranjivi, i povrijeđeni.
ali, ipak...sve ima smisla. ima.
a, očevi, zaboravni..uh.
oni gube najviše!

da Palis, mogla bih sipati drvlje i kamenje na očeve, ali znam da nisu svi isti....
ali uistinu oni gube, a nažalost i djeca....

...jutro!...znam da je u večini slučajeva tako...ali ima priča..znaš s drugačije podjeljenim ulogama....

Čista, naravno da znam, doduše teoretski, ali pak neću biti nepravedna i generalizirati...
ovo je za one koji se prepoznaju....

ima, ima..zanimljivo da se samohrane očeve diže u zvijezde. neka su oni dobri ljudi, neka vole svoju djecu, kao i ja što ,volim svoju..no..zašto se njemu divimo? to me ljuti..zato špto je u manjini?..pa to što smo mi samohrane majke iu većini, zar nam je imalo lakše?
također, jako poštujem očeve koji ostaju u kontaktu sa svojom djecu i dijele iste brige, ide na roditeljski, pričuva dijete kad je majka na putu..to je najbolje, kad se može ostati u dobrom odnosu s bivšim mužem, tako da se odnos djeteta i oca s lakoćom odvija..koliko toliko.
teško je to sve..a možeš koliko ide, a ne koliko bi htio.

palis...ne divim se ja nikome....samo znam da uvijek postoje dvije strane... i najviše poštujem one koji ih ne izabiru...neovisno o spolu ...

Srčeko, dobro jutro i hvala ti što si skrenula pažnju na tako važnu temu. Partneri su bivši, djeca to ne smiju biti. :)

da Čista, na žalost ovaj je zapis za one koji su izabrali svoje interese i svoje potrebe stavili ispred potreba svoje djece...
djeca su gladna i onda kad otac ne radi, i to ne samo hrane...
i istina je da su očevi češće u toj poziciji nego majke...
poznajem samo jednog samohranog oca i to zato što je udovac....

Rujankice, hvala i dobro ti jutro :)

ma, glej.. ne znam, da li je uzorak od trojice muškaraca, koji su se 'odrekli' svoje djece.. kompetentan uzorak... ali.. ide, ovako...:

"Zašto joj se nisi javio, 2 godine i 3 mjeseca?"

"Znaš.. da sam je čuo, a nisam je mogao vidjeti.. ja bih umro..."

"Ako je 'smrt' cijena za mir tvog djeteta... zašto je nisi platio?.. ti si roditeljska nula, znaš.."

"Znam... a toliko je volim......... "

... i druge dvije priče su slične... instrumenti, pokazivanja ljubavi su... katastrofa... kod nekih muškaraca... postoje i oni drugi, čiji ti aerodromski rastanci, izbiju tlo pod nogama i ujedu te za pleksus...

jedni su nesretni zbog deficita, drugi.. zbog suficita slobode, izražavanja osjećaja...

prebolna tema i nakon dugih dvadesetak godina,nažalost mnogi (a čast izuzecima)kad prestanu voljeti ženu,zaborave na djecu...a onda kad ih ugledaš nakon svih tih godina....oni u stvari nemaju ništa....imali su sve te godine neki svoj slobodni život,bez briga i obaveza,a sada bi se najedanput družili s tom svojom odraslom djecom,pohvalili se s njima na sva usta jer ta djeca ipak nose nihovo prezime........tužno i nepravedno,a ispravka nema

Predobro napisano... i onda mame moraju liječiti tuge, frustracije ( moja kćer je čak u određenim trenucima, pubertetski bijesna na svog oca)...objašnjavati, zacijeljivati rane...

ne znam dal tko još čita ovaj zapis...ali željela bih nešto reći..ponekad ljudi jednostavno spašavaju krhotine svojeg života...pod svaku cijenu.....i stisnem ruku svakome tko uspije....