Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Zatvorila su se vrata njene male sobe i mama je otišla, zazivajući tatu da je pričeka.

Otputovali su na par dana, bit će sama cijeli vikend i duže. Bio je 3. svibnja, imala je 18 godina.

Udobno se namjestila u svom krevetu, uzela «Gričku vješticu» i nastavila je čitati.

Sve je bilo baš onako kako treba: mir, vani sunce, maj u svom kraljevsko proljetnom ruhu caruje planetom, a Light leži u svojoj sobi, sama, sa knjigom u rukama.

I dok je čitala kako Nera, prerušena u vješticu, prvi put susreće Sinišu i dok je čitala sve te vatrene riječi, krilati prijatelj se polako spustio i pomilovao njene lijepe zelene oči.

Između tihog uzdaha, između tanke crte stvarnosti i sna, ušla je u plavu šumu neobičnih cvjetova, neobičnog drveća i neobičnih bića.

Još uvijek držeći u ruci Gričku vješticu, magično ju je privlačilo cvijeće koje je svijetlilo. Zadržala se kraj jednog, dotaknula ga, ali je isti tren nestao. Dotaknula je i drugi cvijet, i on je nestao, a Light se nasmiješila osjetivši kako joj dah miluju zlatne zvjezdice što su se odjednom počele spuštati na njenu dugu plavu kosu.

Zapitala se: «gdje se nalazim?», a odgovor je stigao isti tren: «nalaziš se u svom snu».

Osjetila je da treba krenuti dalje, a neobično plavo lišće doticalo je tlo, njene ruke, odjeću, kosu. Iz nebeskih sfera su dopirali zvuci harfe, a kroz Light je prostrujala milina osjećaja da baš tamo pripada, u tom svijetu svog sna.

I tako, dok je polako hodala plavom šumom, nailazila je na drveće neobičnog oblika i ploda, oko nje su oblijetali šereni leptiri, veliki kao ptice, a ptice su sjedile na srebrnim granama i pjevale ljepše od anđela, ljepše od morskih sirena, a najljepše što je u životu ikad čula, bila je udaljena glazba iz harfe.

Iz tog božanskog instrumenta se čula toliko zanosna glazba da je Light u tren zastala kako bi što bolje čula prekrasnu melodiju. I kao da je razumjela taktove glazbe bez riječi, koji su govorili o čarobnoj ljubavi dvije nerođene duše.

Iz tog magičnog trenutka probudio ju je šum, okrenula se i pogledala: ispred nje su stajale dvije nerođene duše, dva astrala, nježno se držeći za ruke i smiješeći se međusobno jedno drugom i njoj.

U duši je osjetila milinu, raskoš boja i toplinu bezvremenske ljubavi kad je vidjela svoju dušu sa voljenom osobom. Točno je znala da je to njena duša i duša voljene osobe, koje je srela u tom čarobnom svijetu plave šume.

I jedno i drugo su joj se naklonili, pozdravili je i bez riječi uputili rečenicu: «sad nas vidiš, kakvi smo, a bit ćemo takvi i kad dođemo k tebi i njemu. Zato, ostavi ovaj trenutak u svom srcu, tako da možeš prepoznati njega, a i on da po tom tragu može prepoznati tebe.!»

Znala je da je to poruka za nju, za njenu budućnost, ali i za njenu prošlost.

Dva astrala, te dvije nerođene duše, ispričale su joj da će dugo, dugo lutati sama i da već dugi niz stoljeća luta sama, ali i kako je došao trenutak kad su svijetli anđeli odlučili da je došao kraj tom lutanju.

Iz dubokog mira, otkud dolaze njihove odluke, svijetli anđeli su dogovorno usmjerili put njene sudbine prema sudbini druge duše koja je isto tako dugo lutala sama i koja je tražila nju, kao što je i Light tražila njega.

Light je zadrhtala u sebi na takve neizgovorene riječi, znala je da je to oduvijek spavalo u njenom srcu i znala je da nešto nedostaje u njenom životu.

Sjećala se svojih prošlih života, sjećala se svog lutanja, čudnih ljudi s kojima je dijelila sudbinu i sjetila se svoje duše, kako je u tamnim noćima prolila biserne suze i zarekla se da više nikad, neće lutati, nego čekati.

Dvije duše su se nasmiješile, jer su točno razumjele njene misli i vidjele njen životni put u kaleidoskopu sjećanja.

Nije ih pitala kad će se to dogoditi, hoće li to biti u ovom ili drugom životu, jer joj to nije bilo važno. Bio je važan taj trenutak viđenja, taj trenutak je bio tako blistav i dragocjen, da budućnost uopće nije bila važna, već taj trenutak spoznaje, taj trenutak sjećanja i taj trenutak objave.

Light je znala i osjećala tu ljubav koju su dvije duše osjećale jedna za drugu i prema njoj.

Zakoračila je, naklonila se lagano prema dušama i krenula dalje, a u tom trenu je začula prekrasnu glazbu harfe što je bila sve jasnija, opojnija i mekša.

Kad je otvorila oči, knijga «Grička vještica» je ležala na njenom srcu, a Light je osjećala da su se sve te divne riječi iz knjige slile u njeno srce i krenula je putem zvijezda do zlatnih vrata svoje sudbine.

Ne znam što se dalje dogodilo s njom, ne znam je li srela dušu iz svog sna, ne znam je li živa ili nije. Znam samo da je zauvijek ostavila trag u meni, jer svaki put kad zakoračim u čarobni svijet magičnih knjiga, sretnem nju i dvije duše kako pričaju i slušaju nebesku glazbu božanstvene harfe.

U tom trenutku osjećam kako svatko od nas zaranja u čarobne dubine svog podzemnog oceana i tamo može naći prekrasne trenutke nspiracije, kao što sam ih i ja našla baš ovog dana, 24.11.2010. godine.

autorica: shadow-of-soul

:)

vratila nam se i svjetlost na blog. i to redovito :))