PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

U početku je netko otkrio vrijedan grumen. Pa se i drugi poveseliše da bi i oni mogli nešto za sebe naći. Stanu kopati na sve strane i svako malo zasja gdjegdje poneko zrnce. Neki su imali sreće i uistinu pronašli blago i nadam se da ga nisu uludo potrošili ili izgubili i da i dandanas negdje sretno žive. Ali većina nje uspjela. Neki su odustali dok neki ustraju u svojoj potrazi kopajući nove pvt-hodnike, sve dublje ispod površine, sve dalje od ulaza. Oči im se privikle na nedostatak danjeg svjetla, sati provedeni u rovu postali im navika, ako ne i opsesija.
A onda, s dolaskom zime, dogodi se nesreća. I ostadoše rudari zarobljeni u dvorani zvanoj Blog. Ne imajući izbora, jednako oni iskusni s mnogo godina staža kao i novopridošlice. Prilika da pokažu svoje pravo lice. Tko je taj koji će društvu kratiti vrijeme pričajući zanimljive priče, tko će zadržati vedar duh, ostati uvijek spreman za šalu? Tko će tišinu ispuniti pjesmom, a tko se povući u kut i zagledati u sebe? Tko će tješiti ostale i širiti nadu i vjeru, a tko unositi sumnju, razdor i svađu?
33 rudara izdržala su u Čileu 69 dana. Srećom nisam bila s njima.

ima blaga..samo ga neki ne znaju cijeniti:)

Srećom Srcekamenito ali ovdje smo fakat zapeli

Usamljeni, naravno da ima, samo treba i malo sreće da se nađe...
a i pod zemljom sve drukčije izgleda, nije lako razlikovati pravi od lažnog sjaja :)

da Guanta, zatrpao nas snijeg :)

je,lakše je pronaći biser u moru:))

pogotovo ako se školjka sama otvori da ti ga pokaže :)

ali onda dolaziš u dilemu vaditi ili staviti biser:))

lakše je sumnjati nego vjerovati, zato toliko gorčine posvuda

ne, nije to dilema, uzmeš ponuđeni biser, a zauzvrat ostaviš nešto svoje :)

zrnce pijeska??:))

da Zeleni, lakše je, mnogima i zanimljivije....

Usamljeni, nije loša ideja...tako da može novi biser nastati :)

najgore je to kaj se dugo čeka na drugi put:)

....nije li na ulazu u iskričin rudnik natpis..ulazak na vlastitu odgovornost?

haha Kristali, da....ali znaš kako je, izazov mami....

a ja mislio da piše-arbeit macht frei

Usamljeni, zato treba biti zadovoljan i čuvati taj jedan :)

naravno,ako je kvalitetan...inače potamni ...i onda nema pomoći:)

Ja za svaki slučaj uvijek imam bateriju uz sebe, više ne vjerujem dok ne vidim.

eto Guanta je iskusna :)

Lijepo opisano, ali sjetno... uklapa u ovo kišno popodne.
Premalo je sretnih završetaka a previše gorčine... ipak se nadam da oni koje je iskrica usrećila nisu imali vremena napisati epilog.

Sretni više nisu na Iskri Trapaljko, oni su se izvukli iz rudnika pa im ne treba vrijeme provoditi u pisanju kao nama

Trap, tako i ja zamišljam...jer što će ti blago ako ga ne možeš iznijeti na svjetlo dana...

iskreno želim vjerovati da je tako, no netko tko prvi puta dođe na iskru, informirajući se kroz blogove vrlo lako uhvati zub malodušja. Naravno ima tu krasnih blogova no nekako dominira tuga i razočaranje...

Trapaljko,
žao mi je što ovo opet izgovaram ali...ISKRICA JE UNIŠTILA SVAKO ZRNO ROMANTIKE U MENI...

Trap, lako je moguće steći taj dojam...
mislim da kad je čovjek sretan nema potrebu pisati, ipak je to pomalo usamljenički...

evo, ka da sam znala .. dižem svih pet prstiju .. s osmijehom

Guanta tužno je to čuti, razumljivo da nas svakodnevna reala iscrpi, ali hladan zuš otriježnjenje i razočaranje bijegom u virtualu... možda svi imamo prevelika očekivanja... ispričavam se neću više širiti malodušje još i sa svoje strane :-)

Srce, pogađaš bit, ma što mi pisali ne bi bili ovdje da nemamo makar i zrnce usamljnosti u sebi koje ruje i ruje...

Moje razočaranje došlo je s virtualom Trapaljko, u reali se ljidi ipak ponašaju puno korektnije i odgovornije

da, nažalsot sigurnost i zaleđe ekrana zna biti tako zavodljivo, dozvoljava egu da se razmaše do svemirskih visina prečesto pružajući priliku našim najružnijim osobinama i frustracijama da provire makar na 5 minuta što nikada ne bi prikazali u reali... ili u blažoj varijanti da proživimo bajku i nakratko postanemo velebni junak iz naše podsvjesti :-)