BABY, COME BACK!

ili tako nekako se zvao neki sf film ili što već. gotovo da se osjećam tako. iako sam na koljenima. a kad sam tamo onda sam uvijek opaka. nisam ja hrabra žena, nemam ja snage. ali kad je u pitanju pravda i pravednost, ginem. još uvijek se sjećam onog refrena jedne pjesme..za ideale ginu budale. iako u ovom slučaju i nisu samo ideali. u pitanju je i nešto morala, pošenja etc. reklo bi se sve se može stavit u šaku...ne dolara već eura. pa tada obično zasučem rukave i iznenadim i sebe. a i neke druge. žestinom, snagom i umom. i treba mi dvostruka snaga...kako zaboraviti i sjećati se! zaboraviti kako bih se mogla oporaviti od nade da postoje ljudi kojima možeš vjerovati na riječ. a onda tim istima kad povjeruješ, nestanu kao da nikad nisu niti postojali. čak toliko da se čovjek u ovo doba elektronike pita kako je moguće da netko nestane s iskrice, fejsa, maila, mobitela...ta nije valjda promijenio identitet, kontinent, planet? no sve mora jednom biti prvi put. kad se čovjek obično iznenadi. a potom se opet...svaki put iznenadi. kako je nemoguće ...moguće. a sjećati se treba kako si bio, kako jesi...čak toliko da nikad nisi i nećeš zaboraviti. jedna večernja šetnja ovih dana starim krajem podsjetila me na desetljeća prizora iz bračnog i nebračnog života. idila koja to nikad nije bila, ali je zato idilično..trajala. dok ju nisam prekinula. i baš kao kuriozum moram se uvjek sjećati kako te najdraže biće najviše razočara, kako biće kojem si najviše dao otima što mu ne pripada. no, prokleto je istinita misao...što me ne ubije to me ojača. danas sam definitivno jača no...jučer. a tek sutra! osim ako se ti pojaviš? i kažeš mi da si....da ćeš doći...sutra!

ovih dana sam napisala na fejsu da je zakurac! ovaj iskričavi blog ne samo da je zakurac već vrvi i...nepismenošću, polupismenošću...pa tamo gdje treba ije, je ili što već stoji je, a tamo gdje treba je kočoperi se ije. o č i ć neću niti zboriti. jao bože što ne izmisle blog na nekom pustom otoku...da ja pišem al da mi drugi ne narušavaju...slova?