ljubav te miluje na vrhovima grana ali te zna sasjeći i u korjenja

Mnogo ljudi pati, jer žele biti voljeni, ali ne znaju kako da vole.
Od malih nogu su nas naučili da tražimo ljubav, ali ne i da dajemo. Ne donosi zadovoljenje ono što nam drugi daju, već ono što mi damo drugima.
Kada tražimo i očekujemo, tada smo prosjaci. Kada dajemo tada smo bogati.
A kada se dva prosjaka spoje, koja oba žele od onog drugog nešto što im je potrebno da bi bili manje usamljeni, njihova potreba se umnogostručuje, i tako dolazi do frustracije, gnjevnosti, razočaranosti, još veće usamljenosti i do velikog broja razvoda brakova ili drugih vrsta ljubavnih zajednica.
A ako dva prosjaka još imaju i djecu, nastaje cijela družina prosjaka koji mole za ljubav, a nitko nema ništa da dâ…. I svi se osjećaju prevareni, izigrani, a zapravo nitko nikoga ne vara, jer što je tko dobio da bi mogao da dâ?
Onaj tko je prazan, tko nema ništa, ništa ne može ni da dijeli.
I problem nastaje u tome, jer svi očekuju od onog drugoga da im popuni tu prazninu, a to je nemoguće…
Punina ne dolazi od drugih ljudi, ona se nalazi u nama samima, samo moramo zaroniti duboko u sebe da bi je pronašli…
Moramo utišati svoj um, emocije, osjećanja da bi stigli do mjesta gdje prestaje sve osim tišine. Put od glave do srca iznosi svega 20-ak centimetara. Da bi pronašli dom prave Ljubavi, moramo pronaći srce.
Srce je prevazilaženje dualnosti. Ono vidi stvari sa dragošću, a ljubav je njegova prirodna osobina. Takva ljubav nema mržnju kao svog parnjaka.
Samo ljubav iz uma (kakvog li izraza uopće!) je ljubav-mržnja, jer je ona dualna.
Osobu koju volimo istodobno i mrzimo, pa se ujutro dobro slažemo, a navečer se svađamo, ponekad smo čak i zbunjeni volimo li ili mrzimo tu osobu? Jer činimo obje stvari samo u različitim trenucima, tj. povodimo se za raspoloženjima.
Za razliku od ''prave'' Ljubavi koja je van dometa bilo kojeg raspoloženja.
Dok ljubav-mržnja je zapravo stvar našega uma, koji je dualan, proturječan. Tako da u tom kontekstu je i mržnja jedna vrsta ljubavi koja je obrnuta naglavačke!
Zato ljubav koja dolazi iz uma je uvijek ljubav-mržnja.
Najzabavnija mi je oduvijek bila izreka: ''Mislim da volim.'' :-)))) No, čim se misli, to nema veze s Ljubavlju. Ljubav ne misli, Ona Jeste.

Svi ljudi tragaju za ''pravom'' Ljubavi, no uglavnom je traže umom, pa su zato nesretni.
Pogrešan instrument!
To je kao da koristimo oči za slušanje glazbe, pa se onda iznerviramo što ne čujemo. A baš kao što uši nisu za gledanje, ni oči nisu za slušanje! A bogami, ni um nije za voljenje!
Srce jednostavno voli, bezuvjetno, bez otrova mržnje, ljubomore ili zavisti. Srce ne kaže: Ja volim ako….., niti ono razmišlja…
No, ljubav koja dolazi iz uma uvijek, baš uvijek, donosi razočaranje i s vremenom ljudi se zatvaraju i stvaraju debeli zid oko sebe iz straha od povrijeđenosti.
Na taj način propuštaju svu radost življenja; život sam….

Smatram da je prijateljstvo, u današnje vrijeme (što ne znači da nekada nije bilo drugačije, a da i opet jednom neće biti tako!), najčišći oblik ljubavi, jer u njemu zahtjeva, uvjeta.. Tu čovjek jednostavno uživa u davanju.
On i dobiva mnogo, ali to je sekundarno i događa se spontano, samo od sebe.
Takav oblik ljubavi nije iz potrebe, jer to nije ugovor, nije brak; to dolazi naprosto iz punine koju želimo podijeliti. A davanje je velika radost….

A kada nas je strah da ne prestanemo voljeti?

Srce ne voli! Ono pumpa krv.

ntisumpor, agave i agape! pa svaki kuvar zna da moraš kontrastirat malo okuse da ih istakneš... inače ti bidne dosadan obrok skroznaskrozno ;D ni na nama da brinemo o ravnoteži, bu se poravnalo već, jenput, u globalu... a mi u međuvremenu možemo guštat u labilnoravnotežnim sportovima ;)

DALJINE SU UVIJEK PLAVE

Daljine su uvijek plave. I nebo i more, i brda i planine, i sume i doline;
sve je to uvijek plavo kad se gleda onim posebnim pogledom koji ocekuje i
trazi. I dusa je plava kad izmaglici pridaje znacenje. I ljubav je plava kad
se oslanja na tragove i slutnje...

......lijepo je ovo rekao P.A. Kezele u knjizi SAVRŠENA LJUBAV