BABY, COME BACK!

Ili sutra od jučer. Možda sam ja jurnula ko curica, možda mi vodenjaci volimo zbivanje i bivanje umjesto ponašanja, možda ono jučer nikako da se pretvori u sutra. Ali gotovo da nije važno. Jer uglavnom i nije važno zašto ljudi nemaju muda koja se zove odgovornost. Za izgovorenu riječ, za (ne)djela. A ponajviše za sebe i svoje emocije. Jer davati znači bojati se, bdjeti nad sobom, čuvati se…sve to što nitko drugi ne može učiniti za tebe. A emocionalni invalidi najteži su. Pa umjesto poniranja u sebe, nabacuju se blatom. Tako me to podsjeća na neke dane djetinjstva kada smo upravo to činili….nabacivali se blatom! Uz smjeh, jer to bje igra. Odrasli nažalost to uglavnom čine kad nemaju argumente, već argument sile. I hvala bogu nisam još emocionalni mrtvac. I hvala bogu što ostvljam svoju dugogodišnju prošlost iza sebe, day by day. Na nju me upravo često podsjete neki susreti nekih spodoba koje samo podsjećaju na...ljude. Koje sam davno napustila. Iako se još uvijek povremeno srećem s njima...u mislima. Jer me moja još uvijek prisutna bol podsjeća na njih, jer njih već davno nema. Jer, možda su moja očekivanja još uvijek nerealna. Ali očekujem i neću se njih odreći. Neću manje. Dugo i predugo sam pristajala upravo na to. Ponekad i ništa. Možda ta moja prvotna silina i nije primjerena, možda je bolje kao svaki mudri ratnik (žene su uglavnom te) da se pritajim, čekam, vrebam. No, ja vjerujem u sebe, u svoj iskon, u svoju misiju, u svoju dobrotu, u svoju vedrinu. Ukratko, želim živjeti i živim. I ne pristajem stoga na poluživot. Ne taktiziram. Od vremena do vremena. Od slučaja do slučaja. Jer nisam slučajna, jer sam trajna. A u svojoj trajnosti mogu ponekad slučajno odlutati i tada trebam slobodu, zrak. Nažalost, moji partneri su mi ga uglavnom oduzimali dok sam ja njima isti davala. I slučajni prolaznici ostajali su bez daha ne stoga što sam ih davila, pritiskala već stoga što su oni bili…kratka daha. Većina ih znanih mi još uvijek luta poput ukletog Holandeza. Jest, teška sam onima koji ne mogu, ne znaju, ne smiju! I hvala bogu da još uvijek imam svog anđela čuvara koji me poštedi nepotrebnih putovanja, jer obično svi putevi vode natrag ka…meni. I hvala bogu da u meni još postoji ono divno biće mala djevojčica koja se može zanijeti, ponijeti….ljudskom riječi, dodirom, pogledom. Pa makar se te iste riječi, dodir, pogled sunovratili. Ponekad je dobro stajati na rubu ponora i gledati u njega. Jer ne znaš jel on gleda tebe ili ti njega. Ali znaš da jesi i da ćeš opet biti i stvarati sutra kao da je…jučer!

http://www.youtube.com/watch?v=BEaiSE5aYgY

tko o čemu dudha o azri! iako ti link i nije loš...dapače, možda je vizuelno upotpunio moj blog (video je posve dobar) što ne mogu reći za pjesmujer gotovo da razumijem...svaku treću?

kažu mi drugi...pišu mi...kako dobro pišem! al ja pišem sebi, o sebi...al i o njima. jedan predivni čovjek filozof stanko lasić reče da ono što doživi jedan čovjek, dožive svi...ljudi!

Hej, tko se krije iza te ćuprije?:-))

iligl, iza svake ćuprije krije se..obala!

Tako znači, iz ćuprije se krije kopno, a možda i neka luka, za odmor. Dakle, iz ćuprije je spas za brodolomce;-)))

ileqal, borodolomci su u mom žargonu jako poželjna riječ! jer to znači da...plove! nemre netko tko ne plovi biti brodolomac. iako ne znam zakaj si zaključio da se u ovoj priči radi o brodolomcu/ki? iako nemam ništ protiv mirne uvale...u nju valja ponekad svratit makar za promijenit...zastavu! jer stalno neke nove bitke i ratovi se vode. ta što bi teška industrija bez...nas?