ljubav te miluje na vrhovima grana ali te zna sasjeći i u korjenja

Naime, u povijesti čovječanstva nije se dogodio slučaj da je neku osobu koja se osjećala nepotpunom upotpunio partner. I zašto onda to vjerujemo? Zašto je to uvjerenje toliko rašireno? Zapravo je vrlo jednostavno - u sebi osjećamo da su osjećaji potpunosti i cjelovitosti mogući, a romantična ljubav se čini najizglednijim kandidatom za kreiranje tih osjećaja. U kulturi koja nas je navikla sve tražiti izvan sebe, sasvim je logično da smatramo da nam čak i osjećaj cjelovitosti može pružiti samo netko drugi.

U čemu je stvar? Ima nekih stvari koje si samo mi sami možemo pružiti. Trajan osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj smislenosti i cjelovitosti ili pak istinsku ljubav… Sve to i još brojne druge stvari nema smisla tražiti od drugih sve dok ih sami za sebe ne osjećamo jer čak i ako nam netko pokuša pružiti te osjećaje, ili nam nikad neće biti dosta ili ih jednostavno nećemo moći zadržati. Kao da nešto bacate u rupu bez dna i onda se čudite kako ničeg nema nakon godina i godina punjenja te rupe.

Hoćeš bezuvjetno, a sama uvjetuješ.

Dobra je ljubav i bilokakva.

Svaka duša je srodna.

postoje, itekako

Dobra ti je tema!Mislim da ovisi sto se pod time misli...kada se kaze da se vjeruje u srodne duse....ili ne vjeruje,pa onda te misli odredjuju i ocekivani odgovor,dali kao takve postoje....?!

..slazem se stobom,u drugom stavku bloga o vaynosti spoznaje osobnih vrijednosti..

Sto se tice "rupe...bez dna.."cini se ipak da uz mnogo volje..ljubavi i truda na ispravan nacin(a nema standardnog recepta jer su ljudi razliciti,,,)se i to "dno"moze ispuniti...pa vrijednosti koje si spomenuo dodju do duse i srca,a onda se i promjene dogode iznutra...izvana je to gotovo nemoguce....pa osoba koja ocekuje od drugih ono sto sama nema,ipak shvaca vaznost
svoga unutarnjeg bica,osjecaja,koje jedino sama moze razvijati...

bit će da si Grudena slušao.