Cvijet kraj izvora...je sjena duše

(hvala Tamannu sa 1earth1spirit)

Rumi je govorio: “Grožđe žudi da postane vinom.”

Postoji težnja koja nas vuče ka cjelovitosti, ka tome da budemo živi u cijelosti, čak i kada to zaboravljamo. Hinduisti nam kažu da dijete već u maternici pjeva: “Ne daj da zaboravim tko sam”, ali da se ta pjesma već nakon rođenja pretvara u ”Oh, već sam zaboravio/la.” Ipak, kao što postoji put koji nas odnosi daleko od doma, tako postoji i put koji nas domu vraća.

"Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša? Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta. Što, kako i zašto?

Navedimo ulomak iz knjige Žene koje trče s vukovima jungovske (etnospiritualne) analitičarke Clarisse Pinkole Estes…
Tijekom godina u mojoj praksi postalo mi je jasno da temu pripadanja kojiput valja obraditi s lakše strane, jer lakoća može izvući dio boli iz žene. Počela sam svojim klijenticama pripovijedati izmišljenu priču pod nazivom Zalutala zigota, uglavnom kako bih im omogućila da svoj autsajderski materijal pregledaju s pomoću metafore koja im ulijeva više snage. Evo kako ta priča glasi:

Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša?

Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta.

Neka više ne bude patnje, ne pokušavajte više otkriti gdje ste pogriješili. Tajna toga zašto ste se rodili kome ste se rodili završena je, finis, terminado, gotova. Odmorite se na tren na provi i osvježite se vjetrom koji dolazi iz vaše domovine.
Godinama već žene koje u sebi nose mitski život arhetipa Divlje žene potiho jauču: „Zašto sam toliko drugačija? Zašto sam se rodila u takvoj čudnoj [ili bešćutnoj] obitelji?“

Kad god im je život htio proklijati, netko se našao da posoli zemlju kako ništa ne bi moglo rasti. Osjećaju se izmučene svim propisima protiv svojih prirodnih želja. Ako su djeca prirode, onda ih drže pod krovom. Ako su znanstvenice, onda im kažu da trebaju biti majke. Ako žele biti majke, onda im kažu da bi se trebale potpuno uklopiti u tu ulogu. Ako žele nešto učiniti, onda im kažu neka budu praktične. Ako žele stvarati, onda im kažu da nema kraja ženinim kućanskim poslovima.
Koji put pokušavaju biti dobre, već prema tome koji su standardi najpopularniji, a tek poslije shvate što uistinu žele, kako uistinu moraju živjeti. Tada proživljavaju bolne amputacije, jer moraju napustiti obitelj, brak kojem su se zavjetovale do kraja života, posao koji je trebao biti odskočna daska za nešto što još više zatupljuje, ali je bolje plaćen. Ostavljaju snove razasute po putu.

Često su te žene umjetnice koje pokušavaju biti razumne i provesti 80% svojega vremena radeći nešto što ubija njihove svakodnevno kreativne živote. Premda tih scenarija ima beskraj, jedna je stvar uvijek ista: rano su ih već istaknuli kao „drugačije“ s negativnim predznakom. Zapravo su strastvene, osobene, radoznale i razmišljaju na pravi, instinktivni način.

Dakle, odgovor na pitanja: Zašto ja?, Zašto baš ta obitelj?, Zašto sam toliko drugačija? glasi, naravno, da na njih nema odgovora. Pa ipak, egu treba nešto što će prožvakati prije nego što odustane, pa bez obzira na to, nudim tri odgovora . (Klijentice mogu odabrati koji god im se svidi, ali moraju odabrati bar jedan. Većina ih odabere onaj zadnji, ali bilo koji je dobar.) Pripremite se. Evo ih.

Rođene smo takve kakve jesmo i to u tim čudnim obiteljima u kojima smo izdržale

1)zato (to skoro nitko ne povjeruje),
2) jer sebstvo ima neku namjeru, a naši mali mozgovi su presićušni da bi to mogli shvatiti (mnogima će se ta ideja činiti utješnom) ili
3) zbog sindroma Zalutale zigote (pa…možda da….ali što je to?)

Vaša obitelj misli da ste vanzemaljac. Vi imate perje, oni krljušt. Vaša predodžba zabave je šuma, divljina, unutarnji život, vanjska veličanstvenost. Njihova predodžba zabave je slaganje ručnika. Ako je to tako i kod vas u vašoj obitelji, onda ste žrtva sindroma Zalutale Zigote.

Niste nikad čuli za to? E pa, vila Zigota je jedne noći letjela nad vašim gradom, a sve malene zigotice u njezinoj košari skakutale su i poskakivale od uzbuđenja.

Zapravo ste bili namijenjeni roditeljima koji bi vas razumjeli,ali je Vila Zigota naletjela na turbulenciju u zraku, i hop, ispali ste iz košarice nad krivom kućom. Padali ste, i vrtjeli se, vrtjeli se i padali i upali ravno u obitelj koja vam nije bila namijenjena. Vaša prava obitelj je bila tri kilometra dalje.

Zato ste se zaljubili u obitelj koja nije bila vaša, a koja je bila tri kilometra dalje. Oduvijek ste željeli da gospodin i gospođa Netković budu vaši pravi roditelji. Vjerojatno su i trebali biti.

Zato plešete po hodnicima premda potječete iz obitelji televizijskih spora. Zato se vaši roditelji uznemire svaki put kad dođete kući ili nazovete. Brinu se: „Što će sad učiniti? Prošli put nas je posramila, samo Bog zna što će ovaj put izvesti. Avaj!“ Prekriju oči kad vas vide, i to ne samo zato što ih zaslijepi vaše svjetlo.

Sve što vi želite jest ljubav. Sve što oni žele jest mir.
Članovi vaše obitelji, zbog vlastitih razloga (zbog svojih prioriteta, bezazlenosti, ozlijeda, ustroja, mentalnih bolesti ili kultivirana neznanja), ne znaju biti spontani sa nesvjesnim, a vaš dolazak, naravno, izaziva arhetip varalice, onoga koji diže prašinu. Tako prije nego što uopće sjednete zajedno za stol, varalica već divlje pleše uokolo pokušavajući ubaciti kakvu dlaku u obiteljsko jaje.

Premda nemate namjeru uznemiriti obitelj, ona će se uznemiriti bez obzira na sve. Kad se pojavite, sve i sva kao da poludi.
Siguran je znak divlje zigote u obitelji kad su roditelji stalno uvrijeđeni, a djeca se osjećaju kao da nikad ništa ne mogu dobro učiniti.

Nedivlja obitelj želi samo jednu stvar, ali Zalutala zigota nikad ne uspije otkriti što je to, a čak i kad bi uspjela, kosa bi joj se na glavi uspravila i pretvorila u same uskličnike.
Pripremite se, otkrit ću vam tu veliku tajnu. Ono što zapravo žele od vas, tu tajanstvenu i velebnu stvar.
Nedivlji žele dosljednost.

Žele da danas budete točno onakvi kakvi ste bili jučer. Ne žele da se mijenjate svakim danom, nego da ostanete isti onakvi kakvi ste bili na početku svijeta i vijeka.

Upitajte obitelj želi li dosljednost i odgovorit će vam potvrdno. U svim stvarima? Ne, reći će, samo u onim stvarima koje su bitne. Što god bilo bitno u njihovu vrijednosnome sustavu, uvijek je to anatema divlje prirode žene. Na žalost, „stvari koje su bitne“ njima nisu istovjetne „stvarima koje su bitne“ divljem djetetu.

Dosljednost u ponašanju za Divlju ženu nemoguća je presuda, jer njezina snaga leži u prilagođavanju promjeni, u inovaciji, plesu, zavijanju, režanju, dubokom instinktivnom životu, kreativnoj vatri. Ona ne pokazuje dosljednost jednoličnošću, nego kroz svoj kreativni život, kroz stalno zapažanje, brzookost, prilagodljivost i spretnost.
Kad bismo morali navesti jednu stvar koja Divlju ženu čini onom koja jest, to bi bila njezina respondibilnost, sposobnost da odgovara na podražaje. Njezini percpetivni i spretni odgovori dosljedan su zavjet kreativnim silama, bio to Duende, zloduh koji se skriva iza strasti,ili Ljepota, Umjetnost, Ples ili Život. Njezino je obećanje nama, ako ga ne iskrivimo, da će nas tjerati da živimo. Ona će nas odgovorno i dosljedno tjerati da živimo punim životom.

Tako Zalutala zigota obećaje vjernost svojem unutarnjem divljem sebstvu, a ne svojoj obitelji. Zato se osjeća rastrzanom. Majka vučica drži je za rep, a zemaljska obitelj je drži za ruke. Ubrzo urla od boli, reži i grize sebe i druge, i napokon, smrtna tišina. Pogledajte je u oči i vidite ojos del cielo, nebeske oči, oči osobe koja više nije tu.

Iako je socijalizacija važna za dijete, ubiti unutarnju criaturu znači ubiti dijete. U zapadnoj Africi shvaćaju da oštrina prema djetetu natjera dušu da se povuče iz tijela, kojiput na par koraka, a kojiput na nekoliko dana hoda.

Premda se potrebe djetetove duše moraju uskladiti s potrebama za sigurnošću i fizičkom njegom, te s brižljivo ispitanim predodžbama o „civiliziranom ponašanju“, uvijek mi je žao onih koji se prepristojno ponašaju, uvijek u očima nose onaj pogled „blijede duše“. Nešto nije u redu. Zdrava duša većinu vremena prosijava iz osobe, a kojiput upravo plamti iz nje. Kada je ozljeda jaka, duša bježi.

Kojiput odluta ili odjuri tako daleko da se moramo vješto umiljavati kako bismo je privukli natrag. Mnogo vremena mora proći prije nego što takva duša stekne dovoljno povjerenja da se vrati, no to se može postići. Za povratak je potrebno nekoliko sastojaka: golo poštenje, izdržljivost, nježnost, ljubaznost, izbacivanje bijesa i duhovitost. Zajedno oni čine pjesmu koja dušu priziva natrag kući.

Koje su potrebe duše? One se nalaze u dva carstva: carstvu prirode i carstvu kreativnosti. U tim carstvima živi Na’ashje’ii Asdzaa, Paučica, Božica stvaranja naroda Navajo, koja pruža psihičku zaštitu onima koji je traže. Ona je zadužena da dušu nauči zaštiti i ljubavi prema ljepoti. (…)

Koja je temeljna hrana duše? Pa, to se razlikuje od stvora do stvora, ali evo nekih kombinacija. Smatrajte to psihičkom makrobiotikom. Nekim ženama su zrak, noć, sunce i drveće osnovne potrebe. Drugwe će zasititi jedino riječi, papir i knjige. Trećima su nužno potrebne boje, oblici, sjenke i glina. Neke žene moraju skakati, sagibati se i trčati, jer njihove duše žude za plesom. Druge pak žude samo za mirom oslanjanja na drvo.

Postoji još jedna tema kojom se valja pozabaviti. Zalutale zigote nauče preživljavati. Teško je provesti godine i godine među ljudima koji vam ne mogu pomoći da procvjetate. Veliko je postignuće kad možete reći da znate preživljavati. Mnogima to već samo po sebi daje moć. Međutim, dođe trenutak u procesu individuacije kad su prijetnje ili trauma uglavnom prošlost. Tada je vrijeme da se prijeđe na sljedeću fazu, nakon preživljavanja, a to je vidanje i bujanje.
Ako samo preživljavamo, a ne težimo bujanju, ograničavamo se i upola smanjujemo našu energiju prema nama i našu moć u svijetu. Može se dogoditi da se osoba toliko ponosi time što preživljava, da to dovodi u opasnost daljnji kreativni razvoj. Kojiput se ljudi boje poći dalje od statusa nekoga tko je preživio, jer to je upravo to- status, razlikovno obilježje, jedno od onih postignuća koja govore: „Samo da znaš, možeš se kladiti, sto posto“.

Umjesto da preživljavanje učinimo središtem života, bolje ga je rabiti kao jedno od mnogih odličja, ali ne i jedino. Ljudi zaslužuju da plivaju u lijepim sjećanjima, kolajnama i odlikovanjima zato što žive, zato što uistinu žive i pobjeđuju. Kad prijetnja nestane, moguća zamka leži u tome da se nazivamo imenim koja smo stekli u najgora vremena u životu. To stvara stanje duha koje nas može sputavati. Nije dobro temeljiti identitet duše jedino na pothvatima, gubicima i pobjedama iz loših vremena. Premda preživljavanje ženu može učiniti čvrstom poput stjene, u nekom joj trenutku to počne ograničavati novi razvoj.

Kad žena uporno ustraje na tome „preživjela sam“ i nakon što je prošlo doba kad je to bilo kroisno, onda je jasno što valja učiniti. Moramo olabaviti šaku kojom se ta osoba drži za arhetip osobe koja je preživjela. Inače ništa ne može nastati. To je kao da mala izdržljiva biljka bez vode, sunčeve svjetlosti i hranjivih tvari ipak uspije izbaciti jedan mali hrabri i tvrdoglavi list. Unatoč svemu.

Bujati znači sada, kad su prošla ona loša vremena, prijeći u raskoš i svjetlo te tamo cvasti, bujati grmolikim, čuavim, teškim cvjetovima i lišćem. Dodijelimo si radije imena koja nas izazivaju na razvoj kao slobodnih stvorenja. To znači bujati. To nam je i namijenjeno.

Ritual je jedan od načina na koji ljudi svoje živote stavljaju u suodnos s drugim stvarima, zvao se taj ritual Purim, Advent, ili prizivanje mjeseca. Rituali sazivaju sjenke i spektre ljudskih života, razvrstavaju ih i odlažu u stranu. Postoji jedna slika na el dia de los muertos, Dan mrtvih, svetkovine primjenjive kao pomoć ženama koje prelaze s preživljavanja na bujanje. Temelji se na ritualu ofrendas,što su oltari za one koji su otišli s ovoga svijeta. Ofrendas su počasti, sjećanja i izrazi najdubljeg štovanja prema voljenima koji nisu više među nama. Smatram da mnogim ženama pomaže kad izrade ofrendu za dijete koje su nekoć bile, kao neko priznanje tom junačkom djetetu.

Neke žene odaberu predmete, pisma, odjeću, igračke, uspomene na neke događaje i druge simbole iz djetinjstva. Ofrendu urede na svoj način, ispričaju priču koja ide ili ne ide uz to, a zatim je ostave tako postavljenu koliko god dugo žele. To je dokaz njihovih prošlih poteškoća, hrabrosti i pobjede nad nevoljom.

Takav način gledanja na prošlost postiže nekoliko stvari: daje nam bolji pregled, susojećajno gledanje na prošla vremena, time što izlaže ono što smo iskusili, što smo od toga učinili, što je vrijedno divljenja. Ono što nas oslobađa jest kad se tome divimo, a ne kad to jesmo.

Biti dijete koje je tek preživljavalo dulje nego što je to potrebno previše se poistovjećuje s arhetipom ozljede. Bujanje je moguće kad prepoznamo ozljedu koju zatim spremimo u sjećanje. Bujanje nam je namijenjeno, tu na zemlji. Bujanje, a ne puko preživljavanje, to je naše pravo koje stječemo rođenjem kao žene.

Nemojte se povlačiti i umanjivati ako vas nazovu crnom ovcom, skitnicom, vukom samotnjakom. Oni koji sporo uviđaju, kažu da je nekonformist propast društva. No, već se stoljećima pokazuje da biti različit znači stajati na rubu, da je gotovo zajamčeno da će ta osoba napraviti kakav originalan doprinos, koristan i zapanjujući doprinos svojoj kulturi.
Kada tražite savjet, nikada ne slušajte one sa sićušnim srcima. Budite ljubazni prema njima, blagoslivljajte ih, laskajte im, ali nemojte slušati njihov savjet.

Ako su vas ikada nazvali prkosnom, nepopravljivom, bezobraznom, lukavom, buntovnom, neukrotivom, neposlušnom, onda ste na pravom tragu. Divlja žena je u blizini.

Ako vas nikada nisu tako nazivali, još ima vremena. Vježbajte Divlju ženu. Andele! Opet i opet.".."

Izvor: Žene koje trče s vukovima; mitovi i priče o arhetipu divlje žene, Clarissa Pinkola Estes, Algoritam, Zagreb, 2004.

http://1earth1spirit.net/moj-dnevnik/zalutala-zigota

nice( a sad ću čitati):-))) iiiii pozzzz naravno!

ovo je jako interesantan tekst :)

bok, "biserna.." :)