-----------

Nije važno samo spoznati. Intuitivno spoznaju svi. Iz općeg. Iz bunara zajedničkog. Spoznati pojedinačnu i usput biti usamljeni bog, e to je tragika. Ljepote ima samo prije toga. Konačnost je breme i za glavu i za tijelo. Spoznato nosaš u dućan, na plac, na posao. Sa spoznatim se uređuješ, šminkaš, koketiraš, kuhaš, jedeš, spavaš, živiš. I svaki čin je sjenast jer bez sjene vidiš, ali činiti ne možeš.

I dok brzinom svjetlosti šibaš paralelne stvarnosti, a vadiš 10 kn pred kioskom ili pitaš susjeda za zdravlje znaš da se nećeš dugo moći prikupljati, da ćeš se kao jahač na dva konja samo raspoloviti i odjuriti duboko u preriju. U dvije prerije. Na dva konja. Ti, na pola.

Spoznaja je breme. Uteg na nogama. Stopala od olova. Pragma, ispuhana mješina. Hermetizam, jedini izbor. Ako se o izboru može govoriti. Autist ili usamljenik ili samo čovjek koji šuti ili luđak čiji je jedini sugovornik vlastita čupava brada.

Veličajna usamljenost? Bogovski nihilizam? Defetizam pod punom ratnom spremom?

Povlačenje kad se može porobiti svijet?

Bolni nesrazmjer oružja.

Sa spoznajom.

Kao pucati haubicom.

Na paukovu mrežu.