Ručkić krčkić

Ah, kako je lijepo biti slab! I zato ziheraš.

Slušam svoju staru, cijelo prijepodne telefonira. I svaki razgovor je o njoj i kako je njoj teško: eto, kozmičke sile su se urotile da vrijeme baš za Božić bude nebožićno, pa je njoj loše i zato nije ni za što (greb, greb, hajde, žalite me malo, a usput oprostite što nisam poslala čestitku!). A nije da je moja majka neka vjernica, mislim da ni ne zna moliti. Ipak, za svaki slučaj, voli ona imati prohodan komunikacijski kanal s Vertikalom, zato se Božić ne ignorira; iako mu se ne pridaje niti osobita važnost, za svaki slučaj, ako je nebitan, jel'te, šteta onda truda...

I tako od žalopojke do žalopojke, uključujući i onu zbog smrti kolegice s posla, koja je, eto, odlučila umrijeti baš uoči blagdana tak da mojoj staroj bude još gore nego inače... Sve do jednog poziva iz Švicarske: bivši kolega mog pokojnog oca. Iz Švicarske se sjetio!!! Nje!!! (I sad se ja pitam, kao i svake godine kad nazove, je li moj stari ipak imao osnova za svoju ljubomoru, koju sam dugo, dugo smatrala neosnovanom? I jesam li bila naivna?) Ton se potpuno mijenja: stara je dobro, mogla bi i bolje, ali za njene godine... Aha. I ja sam dobro. A njegova kći? Sigurno je predivna. (Ja, implicitno, nisam, jer ne slavim Božić kako treba, samo pečem janjca, a ona je sredila kolače, uštekala lampice na jelkama, svaka u jednoj sobi, svaka umjetna, nek se nađu u skladu s gore opisanim stavom ziheraštva i prohodnosti prema Gore.)

A nakon tog poziva, baterija novih, od nje prema frendicama koje bi inače "zaboravila", ali sad se ima čime pohvaliti, a ima i nešto švicarsko-hrvatskih tračeva o članovima nekadašnjeg društva koji se sami ne bi javili. Osvježavaju se sjećanja na davne blagdane i njihovo grebatorstvo za hranu i piće, te velikodušnost aktivnih sudionika u razgovoru. Vrlo nebožićno, ali štaš! Tko od nas nije bar povremeno u raskoraku sa svojim načelima, čak i kad ih ima? Treba znati oprostiti, sebi prije svega...

I zato ja danas opraštam svima koje ne shvaćam, svima koje shvaćam ali ne prihvaćam, svima koji su drugačiji od mene... Ne zato jer je Božić, nego zato jer sam danas uvidjela da smo svi mi, cijelo čovječanstvo, još uvijek djeca: mislimo da se sve kozmičke sile vrte oko nas, a zatim sluče u neki sudbonosni udar na koji možemo utjecati svojim malim zamolbama, sitnim dobroticama ili zločicama...

Zato jer danas shvaćam da sam i ja bila takva i da sam takva prerano prestala biti, jer je to mojoj djetinjastoj majci neizmjerno išlo na nerve: konkurencija! Pa sam odrasla, prerano i nevješto, i postala prestroga. Prema sebi; prema svima.

A nije da nisam slaba; i nije da se ne bojim. Ali sam i hrabra pa prevladavam strah; bar ga ne adresiram na Gore. Iako, tko zna! Kad zagusti... Možda je zgodno imati neku adresu na koju se možeš obratiti!

Za sada, mislim da moja mala zlodjela i dobrodjela vrlo skromno sudjeluju u lancu kauzalnosti ovoga svijeta; ipak se trudim preuzeti odgovornost za njih, popraviti kad zabrljam, veseliti se kad malčice uljepšam postojanje suvremenika, ili tko zna koga nepoznatoga.

Možda je to Znak?

Zlodjela pogode najviše nas same, a dobrodjela se tek računaju :) Sretan Božić

Interesantno je kako su ljudi skloni "adresirati" sve dobro i loše prema "gore", a tako neskloni pogledati prema unutra i zaviriti sami u sebe. Nekako je sve lakše kada stvari kontrolira netko drugi, a ne mi sami.

Bormeš ja znam podosta zlotvora koji jako uživaju sami u sebi! A hebga, same sebe teško da će pogoditi ;-))

Pa čuj, Zarobljeniče, ako nešto ne štima, jel bi ti radije da sve ovisi o pilotu ili o kontroli letenja?

Stvar je u tome da su pilot i kontrolor letenja jedna te ista osoba.

Ja sam avijon, brrrrrm, brrrrrm! Kad narastem postat ću raketa! :-))))))))))))))))))))))

Što će kontrola letenja onda s tobom? :))

Tek toliko da se ne zaletavam u druge ;-))

Ziher je ziher :))

A hegba, ipak je onaj tko je izumio zihericu bio genijalac! ;-)) Nego, ozbiljno, nitko nije baš posve samostalan letač, zar ne? Čak i ptičice imaju neke svoje unutrašnje radare za navigaciju.

Moram priznati da mene više od "Sile" frustrira razmišljanje o nizovima slučajnosti.

A još više (naaajviše) to što sam shvatila da život nije spontan.Uglavnom je isforsano prekenjavanje s ciljem:))

Je, odgovornost je vrlo neugodna stvar; ali postoji olakotna okolnost: ne možemo kontrolirati slučajnosti koje uzrokuju drugi.

S ciljem? Ti imaš CILJ? Blago si ga tebi!!! ;-))

Hahahaha!Nemam:) zato i jesam frustrirana;)

Mislim da je zbilja lakše onima koji imaju cilj, osobito onaj poslije smrti: nema veze kaj tu i tamo odlutaš, uvijek znaš na koji se put moraš vratiti, i uvijek se ufaš da će ti oprositi skretanje. A postoji i signalizacija za slučaj nužde!

Ključna riječ je unutrašnje radare. Svi mi sami kreiramo našu realnost. Proces teče iznutra prema van. Djelovanje prema van s težnjom za mijenjanjem realnosti naziva se "češljanjem ogledala".

zadnjih godina profesionalno funkcioniram na način: cilj, plan, fokus, realizacija, nagrada. Odlična stvar.Stigneš prilagođavati strategiju, mijenjati planove, igrati se.. Skužila sam da na isti način ljudi žive.Ja nemrem.Cilj me hebe:)

Hah...zagrobni život?Ne privlači me previše:)

Zarobljeniče, znam da je točno to što govoriš, ali isto tako znam da me jako zaboli kad tresnem o zid koji sam previdjela, koliko god bio proziran, prohodan i prozračan; naša stvarnost je ipak omeđena stvarnošću drugih ljudi. Ne poznajem nikoga tko može izignorirati ili prevladati svijet(ove) izvan sebe.

Signala i znakova ima posvuda. Bjeskaju i zvoncaju na sve strane i stvaraju ogromnu buku. Ne vidimo ih jer nismo naučeni da na njih obraćamo pažnju.

postoje ljudi koji ignoriraju tuđe svjetove, Vegs.I sustavno ih prilagođavaju svojima.

Možda nije stvar u cilju, nicci, koliko u moralnom kodu: on pridaje smislenost našim postupcima. Ni ja nemam neki precizni cilj kojem idem, jednostavno se prepuštam životu i nastojim mu ne štetiti, pustiti ga neka se ostvaruje u što više oblika. Ipak, ako neki od tih oblika pokuša naškoditi ovom mojem, koji upravo imam, eeeeee, nadrapao je!

Pa gle, Zarobljeniče, kad tvoju ideju dovedemo do krajnosti, onda nikoga i ničega nema: svi smo Jedno i istovremeno Ništa. I sve je svejedno. Ali, meni nije! I ne osjećam se kao Ništa; a jako sam sretna kad osjetim ponešto jedinstva, ma i bratstva :-)))

Moralni kod.Hm..fleksibilna stvarčica.

Pa i jest. Moral je potka altruizma, a altruizam je neizbježna taktika preživljavanja... Ali, kad nam se učini da je preživjeti lako i neupitno, onda sve to postaje naizgled jako komplicirano. A nije.

Ako se ne uplete koja od već navedenih slučajnosti...

Opet imaš izbora: adresirati reklamaciju na Gore ili zasukati rukave, zar ne? :-))

Nema pretjerane veze s temom...ali, znaš koliko sam na cesti.Ponekad me uhvati panika kad pomislim da život stavljam u ruke vozača oko mene.Prestravi me mogućnost da samo jedan zajeb bilo kojeg od tisuća vozača kraj kojih prođem u danu može jednoj sekundi obilježiti (da ne kažem nešto groznije) moj život.

I tu ne bi bilo loše znati adresu onog gore.

Možemo naše jedinstvo i "ništavilo" poistovijetiti s morskim dubinama, a našu realnost s morskim valovima. Oboje postoje istovremeno.Tvoja dvojba o iluziji ove jedine stvarnosti naziva se maya.

"Ej...sori kaj gnjavim...ali... pripazi malo na idiote koji voze, pls":)))

Nicci, opet imaš izbora: promijeniti posao, naći neki u kojem se ne izlažeš na takav način. Ali, opet nisi sigurna, opet ne možeš sve kontrolirati. Moja prijateljica je tako promijenila način života da se ne mora stalno voziti, a 5 godina kasnije je umrla od raka dojke :-(( Možda ga ne bi dobila da je živjela onako kako je htjela, a ne onako kako se bojala?

Viš kak sam djetinjasto egocentrična, Zarobljeniče! Mislila sam da moje dvojbe zapravo ne podliježu nikakvim klasifikacijama, da su baš samo moje, intimističke, iz mojeg malog komadička prilično hermetične, solipsističke stvarnosti :-))

Onda mi čitava stvar postane smiješna a emogućnost kontrole nekako zabavna.Tad se lakše opustiti.Jedino što priznajem da o vjeri ne treba razmišljati previše;) Stvar je složena prilično plitko:)Volim je doživjeti kao nešto što sam naslijedila...poput boje očiju.Takac-makac.

A sad me vino uspavalo toliko da više nemam pojma o čemu pričate:))))Gibam gledati božićnu priču.Cmok!

Mislim da bez vjere nitko ne može, iako su vjere jako, jako različite: možeš vjerovati u Vertikalu, horizontalu, dubinu, plićinu, val, slučaj, konstelaciju planeta, asteroide, komete, sebe, druge, slučajnost, sreću, pa i nemoć... Što god te drži na površini ovog vala koji spominje Zarobljenik. Jer zbilja, na površini nas drži samo vjera da nećemo (nužno) potonuti; iako hoćemo, kasnije. Što kasnije :-)) A ja sad idem utonuti u sanak popodnevni! Pozdrav i sretan Božić ako slavite :-))

Koliko te ja poznam, preko blogova, Vega tvoje dvojbe o pojavnoj stvarnosti bi se mogle nazvati prije ateističkima odnosno agnostičkima nego hermetičnim, odnosno solipsističkim. Ali ova realnost nije s nama počela, niti će s nama završiti. Ona je zapravo bezvremena.

Vega, kada se probudis, prva stvar, idi si na profil i promijeni odgovor na pitanje, kakvo mjesto kod tebe zauzima religija, napisi, Vjerujem kada mi je tesko:))))