Ručkić krčkić

Da, to je mana koju mi često pripisuju. Kažu, ne dajem ljudima dovoljno prilika da mi se svide, prebrzo ih otpišem... Hm.

Evo, jučer sam trebala ići na rođendan, pedeseti, jednoj ženi kojoj sam davala prilike 35 godina: išle smo u istu gimnaziju, ja sam se njoj sviđala, ona meni baš i ne, ali hebga, nemreš biti neljubazna prema nekom silno umiljatom pa smo se tu i tamo družile. Pa onda na faksu više. Dan-danas se pitam je li ta "šansa" koju sam joj onda pružila bila zapravo moja slabost, strah od nepoznate sredine, novih ljudi...?

Kako god bilo da bilo, na faksu smo se zbližile, vjerojatno ne baš iz onih razloga koje je ona imala na umu, ali iz dovoljno dobrih: bila mi je smiješna. I zato mi je s njom bilo zabavno. A što je ona dobila od mene? Hm... Pa, vjerojatno to da je drugi ljudi ne bi odmah otpisali kao glupaču, jerbo sam ja slovila kao pametna, dakle, ako je sa mnom, treba joj dati priliku. I tako ih je dobila, ne samo moju od mene, nego i niz drugih, zbog mene.

Eh, onda smo završile faks i što se mene tiče, i druženje. Ali, ne lezi vraže, ne da se ta! I dalje ljubazna do bola, i dalje uvijek tu. Čak i kad mi je bilo najteže, kad su svi drugi zbrisali od mene, zbog straha od bolesti, od umiranja mojeg muža... I onda me dobila. Točnije, dobila je moju zahvalnost. Sebe ne mogu dati nekome tko nema pojma tko sam ja.

Da, pisala sam vam ovdje o njoj: to je ona koja mi uvijek da pogrešan poklon, koja uvijek naziva u nedoba, po nekom svojem ritmu jer je moj ne zanima pa ga ni ne zna, ona koja mi u detalje prepričava dogodovštine nekih ljudi koje nikad nisam upoznala kao da su mi totalno prezentni, isto kao i njoj, koja me dan-danas pita jesam li bila u discu ili na nekom ludom tulumu with sex&drugs&rock'n'roll, ona čiji me život korijenski zgražava u svojoj nepromišljenosti i neobjašnjivoj sreći da do sada nije završila u jarku, silovana, opljačkana, umorena, ona koja ima gen za sreću i neizmjerno povjerenje da će se netko brinuti o njoj, i zbilja se brinemo, jebiga, nemreš deziluzionirati takvu vjeru...

Ona koja se udala za tipa koji svoje provode opisuje ovako: "Tak smo se nalili, onda smo bluvali, onda smo (nekog) scipelarili, onda smo opet bluvali, onda se (netko) zabio autom (u nešto)...", koji je svojoj prethodnoj curi, nositeljici smeđeg pojasa u nekoj borilačkoj vještini, u žaru rasprave uspio slomiti ruku, koji u životu nije čestito zaradio ništa, ni u jednoj valuti, a nije baš ni neki sposobni kriminalac nego ima imućne i blesave roditelje, a i njenima je prodao sve što je imalo vrijedilo, koji je sebe i nju okružio sebi sličnima tak da strahujem za novčanik i kartice kad je neka terevenka kod njih i uvijek nastojim zbrisati prije sudbonosnog "bluvanja" iza kojeg slijedi neizbježno cipelarenje, a zatim prometna nesreća...

Ne mogu ja u to društvo. Ne mogu podnijeti njeno društvo, bez teksta, bez komentara, jer svaki moj je pun neodobravanja, svaki njen nerazumijevanja... I zato sam joj rekla da više neću dolaziti na njene rođendane.

A ona me neki dan zgroženo (pro)zove: "Ali meni je 50!" Je, i meni je, za 5 dana... Valjda nakon pola stoljeća mogu malo i birati društvo? Valjda smijem priznati da za nju više nemam prilika?

Da, nestrpljiva sam.

A zapravo sam htjela ovdje poželjeti neke krasne muškarce sebi i svojim prijama, pa čak i neprijama... I onda sam ustanovila da svaki od njih, za svaku od nas, treba biti STRPLJIV.

Jednom sam bila na tulumu kod slične ekipe.Na koncu sam se iz očaja toliko nalila da sam jutro dočekala zamotana u ručnike na podu wc-a.Zaključana.Sama:)

Ja sam u njenom društvu prvi put održala govor protiv budala, jednoj određenoj budali koja mi zapraf niš nije skrivila, a naravno da niš nije ni shvatila. Ali bar mi je bilo bar malo gušt!

Sorry...pasica odlučila na stol po kolače;)

Mah..čitavu ranu mladost sam provela uz ljude koji ni po čemu nisu bili "moji".Jedino kaj sam mogla je bilo popiti previše i zajebavati sebe i njih.E...to im je bilo zabavno pa bi me zvali svaki put.

Nakon par godina i sve veće tolerancije na alkohol sam skužila da mogu odbiti.

Ne nedostaju mi.Jedino mi nekad bude bed kaj danas padam s nogu nakon dvije čaše vina:))

Čini mi se da na Iskrici ponavljam istu ovu priču: osim s tobom i još jako, jako malo Iskričara, ni s kim nemam ništa zajedničkog, nitko mi se baš nešto ne sviđa, veliku većinu nemrem probaviti... A zajebavanje budala zbilja niti je neki izazov, a posljedično niti neki gušt. Kao da imam potrebu stalno ponavljati isti obrazac kako bih se uvjerila da ne, nisam ja pogriješila, ljudi su zbilja takvi... A to je jako bolna, prebolna spoznaja :-((

Hm...misliš li da može biti bolje?

Ne, objektivno ne može: ljudi JESU takvi. Međutim, možda mi možemo malo poštelati granice svoje tolerancije.

Ja sam tolerantna.U mekoći svog trosjeda...s nogama na stolu.više od toga?Uff...teško.

Energija mola kolati među ljudima.Ne nužno kompatibilna...ali mora postojati razmjena iste.Jbg...nemam dobre prijemnike:)

A sve manje volje imam i za odašiljanje.Mrsko mi.

U svojih pola stoljeća promijenila sam bezbroj društava, upoznala i provodila vrijeme s više ljudi nego što većina drugih upozna cijelog života... I uvijek se ponavljala ova ista priča: većina ti je nezanimljiva, dio te većine izrazito neprobavljiv, a sretna si ako nađeš 1 ili 2 osobe s kojima ti je lijepo. Njih onda ugradiš u svoje postojanje. Sve ostalo - jednostavno zaboraviš!

Naravno da ti je mrsko! Jer tvoje odašiljanje tebe troši, uzima ti energiju, vrijeme... Red je da i ti nešto dobiješ, bar spoznaju da je nešto zbilja za smeće, ako već nema bolje... I ja sam zato postala jako zatvorena, jako se teško odlučujem za bilo kakvo druženje: jer znam da ja UVIJEK DAJEM, bar zajebanciju, bar promišljeno neodobravanje... A dobijem niš. OK, ponekad se ponudi neki kurac. Međutim, zaista, s vremenom i taj slavni kurac gubi na zanimljivosti ako oko njega nema niš drugo poticajnog.

Jedna je opasnost u tome.Druženje je kao i svaka vještina...iziskuje trening.

Da nema vas par...ne bih se micala iz kuće kad ne radim.Uostalom...par godina sam samo tako i živjela.Ja, koja sam prije desetak godina komotno mogla dobiti etiketu "posvuduša".:)

Gledaj, nicci, uvijek je pitanje ZAŠTO? Ja zaista imam dovoljno komunikacijskih vještina da mogu uključiti/isključiti dopadljivost po volji i izboru, uostalom, ti to znaš. Ali, onda dođe ovo pitanje ZAŠTO? Isključenost ne košta ništa; uključenost ima svoju cijenu.

Kladim se da ti je ranije odgovaralo to što te iskorištavaju:)

Nicci, mislim da se sa mnom družiš jer (svjesno ili nesvjesno) misliš da od mene možeš naučiti kako biti sama i zadovoljna; to je OK, ali ti nemaš pola stoljeća. Iskreno i najprijateljskije ti savjetujem da od nekoga (nekog drugog) učiš kako biti zadovoljna s drugima, ili bar jednim drugim. Ja to ne znam. Ne one-to-one, ne muško-ženski. Štoviše, mislim da je to totalna besmislica, ali nemam dovoljno dokaza ;-))

:)))

Znaš kad sam naučila koristiti svoje komunikacijske vještine? Kad mi je zarada ovisila o tome!

Možda.Iako..rado bih naučila kako se osjećati bolje uz nekoga.Bolje nego se osjećam kad sam sama.E..to pomalo postaje teško.Sve teže.

Zarada i komunikacija..Pfff...dio priče o svjesnoj osami vjerojatno leži u tome.

Dugo sam mislila da drugi "znaju bolje"; sve; whatever. Da drugi imaju neku mudrost koja meni nedostaje. Na kraju sam shvatila da su sa mnom jer misle to isto, tj. da ja imam neku njima nepoznatu. I onda mi je laknulo, od te spoznaje.

Ja još uvijek mislim da znaju bolje.Mnogi.

Mislim da i ti i ja patimo od sindroma "druge zemlje": znaš ono, kad ljudi emigriraju u Ameriku i misle da će ondje sve biti sjajno? A nije. Iako doista ima više prilika nego doma. Ali nije sjajno, opet se moraš pomučiti...

Ali znam i koliko plaćaju za to.

Nicci, ja ZNAM da se ubrajam među 2% čovječanstva po svojem kvocijentu inteligencije. Dakle, ne znaju. Jebiga, ne znaju! Da, znaju bolje ono što ja ne smatram vrijednim znati, ali ne znaju bolje ama baš ništa što ja želim znati bolje.

E..a prije mučenja mora postojati razdoblje spontanog prepuštanja...trenutku, muškarcu, prilici...čemugod.Nisam sigurna da to mogu.

Znaš što ja zapravo želim za sebe? Mir. Da me puste da mozgam. Da mi donesu lijek, vodu i juhicu kad sam bolesna, i da me puste na MIRU! A to nemrem dobiti. Jebeno, zar ne?

:)

Hm...gluhi kuhar?Sigurna sam da postoji...negdje.

Moram kuhati. Hranu. Ne nezadovoljstvo, ono je već prekuhano. No dobro, proći će... Bit će opet neka budala za kratki odušak zajebancije, zar ne? :-))

Srećom...postotak takvih je...mašala:) Gibaj.Ja ne kuham danas:)))Klinci su kod tate na ručku.