Ručkić krčkić

E nećeš; ako ga i upoznaš, neće te šljiviti pol posto, ili nećeš znati što s njim.... A čak i kad bi te šljivio, i kad bi znao/la što s njim/njom, slaba ti vajda od toga, jer si tko jesi, tj. netko nedostojan sudbinskih prilika. Zasrat ćeš ih. Jer to je ono tko jesi: budaletina koja ne zna što bi počela s nekim/nečim boljim od sebe. Sudbinski predodređena za sranja.

Ne, nisam to ja smislila, nego Woody Allen, u filmu istoga naslova kao moj zapis. Priznajem, njegov fim je ponešto (malčice!) optimističniji od mojeg prvog odlomka, jerbo u njemu jedna likica ipak pronalazi sreću: vjeruje u reinkarnaciju. Tj. da ovaj život nije sve, i da će biti bolje u nekom sljedećem. (Ali, ja si mislim, koja ti vajda od toga kad se ničeg ne sjećaš? Ja bih da bude bolje onda kad sam svjesna toga da je bolje, a ne kad više nemam iste kriterije.)

Film mi se isprva nije svidio, jer je sve bilo predvidljivo: stariji par se raspada na a) muža koji tjelovježbom i novcem dolazi do seksepilne mlade prostitutke/glumice/trofejne ženice i b) ženu koja prolupa na gatare/reinkarnaciju; kći iz raspadnutog braka koja odlaže svoj život zbog muževljevih ambicija, ali zapraf zato jer treba dežurnog krivca, a starci je u toj ulozi više ne zadovoljavaju, pa se i njen brak raspada na a) nju koja ne zna što bi s visokim, crnim strancem i b) muža koji isto to ne zna s visokom, crnom strankinjom i zato se oboje grebu o druge (ona o mater, koju prezire, on pokrade frenda za kojeg misli da je umro, ali nije) i onda je tu jedno zviježđe tih tek naznačenih stranaca, crnih u biti, svijetlih u kontrastu, visokih zato jer su akteri niski.

Danas, čitajući blog pod utjecajem 2 čaše crnog vina koje skida inhibicije, vidim da je film izvrstan, jer je apsolutno, predviljivo istinit i točan: govnaru paše govno i iluzija da bi mirisao kad bi bio parfem, što nikada neće biti. Svi smo mi u onoj životnoj točki koju apsolutno zaslužujemo. I ja, svojem cinizmu unatoč ili zahvaljujući, jerbo ni cinizam niš bolje od govna ne miriši; možda je samo malo pošteniji od bućkuriša koji bi htio biti parfem.

Dakle, NEĆETE upoznati visokog, crnog stranca i nitko vam ne može pomoći da budete bolji ili sretniji nego što jeste bez njega; ako postoji reinkarnacija, možda nećete opet biti govno, ali koja vam vajda od toga kad sad jeste, i kad se u sljedećem životu nećete osjećati bolje zato jer niste?

Draga Vegice, malo više optimizma...:)
Giancarlo

Ne volim crne :))))

Kao što rekoh, odražavajući genijalnog Woody Allena, stvar je u kontrastu. A mi smo to što jesmo.

zbegecaj se pa u Kozari bok...tamo imaš crnih i musavih ko salate..

Ne manjka vas ni ovdje, a tu mi je daleko komotnije. Tu sam i ja nekome "visoka, crna strankinja", a sve bez zbigecavanja i šminke ;-))

"Svi smo mi u onoj životnoj točki koju apsolutno zaslužujemo"
Pravednost svakome daje prema zasluzi rekao bih na to Aristotel.
Možda bi to i bila istina da nismo svi u jednom velikom zatvoru.Izmanipulirani i obmanuti. Zarobljenici vlastita uma kojima je oduzeta slobodna volja.

@žarobljeni,a ne znam baš da je Aristotel u pravu sasvim. Jer to se kosi s onom da svi mi ispaštamo grijehove otaca. Koje naravno NE zaslužismo
. Znaš zarobljeni ume, na robije mentalnog tipa pristajemo sami ... što svjesno što nesvjesno.