Ručkić krčkić

Stojim jučer na tramvajskoj stanici i mislim si, evo, u 50. godini života učim kako se voziti u tramvaju... A za tu vještinu uvelike mogu zahvaliti Iskrici.

Jer, eto, ispala sam takva da obično izbjegavam javne prijevoze, utabane staze, popularna šetališta... Kao u Frostvoj pjesmi, i meni je - unatoč žalu za svim ostalima! - nekako milija cesta kojom ljudi rjeđe putuju. I zato me, kako Iskrica kaže, noge odvedu kamo idem, usamljeničkim putevima. Pa se već dugo ne snalazim u tramvajima.

Puno je taštine u usamljeničkim odabirima; i puno straha, unatoč junačenju. Misliš da si idealist, da si radoznala, istraživačica, a možda i jesi, možda i jesam, u nekom svojem kutku koji je izrastao u sjeni samotnjačkih stazica... Ali sam i kukavica. A čega se najviše bojim? Razočaranja.

Desi se to, ta žudnja za ljepotom i strah da je nema, da je izmišljena, posve izmišljena... Kao dijete sam bila jako boležljiva, a jedinica, mjesece sam provodila u krevetu s knjigama, u svjetovima s jasnim kontrastima Dobra i Zla, Ljepote i Ružnoće, Življenja i Životarenja, a onda bih ozdravila i našla se u svijetu nejasnih razgraničenja, ljepuškastom, dobrohotnom, zanimljivom ili ružnjikavom, nedobronamjernom, zločestom... Ništa nije bilo čisto; ništa neupitno.

Zato jer sam poimala Dobro i Zlo, Ljepotu i Ružnoću, mislila sam da sam Idealist; a prošlog tjedna sam shvatila da sam sanjalica. Iskrica me možda pripremila za tu spoznaju, ali ju je raspakirao moj student, koji je pobrkao sanjarenje i idealizam: tek onda sam uvidjela, ne, idealizam nije sanjarenje, nije odvojen od stvarnosti - Idealist vidi stvarnost sa svih strana, može oko nje obići cijeli krugi, vidi i ružno, i zlo, i prljavo, i dvojbeno i ono čisto, ono što bi moglo biti, a vidi i gdje se nalazi i kako do toga stići; vidi je li moguće i kako.

Moja prva stanica u tramvaju!

A ukrcala sam se još malo ranije, možda onda kad me nicci pitala zašto mi je tako važno da se družim s ljudima koji se bave određenim idejama, koji ih ozbiljno shvaćaju... Mislim da joj nisam dobro objasnila odgovor; nisam ni sebi, tada. Ali sad imam sliku:

Dušica koja pluta na ulju koje pluta na vodi. Kandilo. Stijenj uglavljen u križić koji pliva na ulju i crpi iz njega snagu za plamen, visok, bodar, snažan dok je ulja puno.

Sjećam se redukcija struje kad su svijeće ponestajale, sjećam se gozbi s prijateljima kad je mala dušica bila duša društva, malo hrabro svjetlo u mraku neimaštine, neizvjesnosti, straha. Sjećam se, bila je to Ljepota. Rijetka. Ljepota je rijetkost. Samo tako može postojati. Sve drugo - ljepuškasto. Zgodno. Niš naročito. Svakodnevno. Jer tako je to, svakodnevno je niš naročito. I dobro i loše, pomiješano, cušpajz, krepko, ali ne osobito hranjivo.

Ali, onda ponestaje ulja i duša postaje sitna dušica, maleni plamičak, svjetlost na izdisaju... I na kraju, sagorjela mrlja u prljavoj vodi.

Zato mi je važno s kim se družim: moji prijatelji su - točnije, njihov duh, njihovi snovi, njihovi ideali, njihove misli, njihove ideje -ulje od kojeg blistam; a svi drugi - voda koja me utapa. Zato je važno imati dovoljno PRAVIH prijatelja. I ne pretjerivati s ostalima. Iako i njih trebaš, ni bez njih nema tvog plamena.

Kad si sanjalica, ponekad se zabuniš: bljesneš kao da je ulje, a zapravo je obična voda. Bljesneš svojim vlastitim duhom, koji se hrani uljem tvojih snatrenja, energijom tvojih žudnji, pojmom ljepote i ljepotom koja se (ipak nekako) u tebi već prije našla... Tako sam i ja bljesnula na Iskrici, u početku. Jest, neki od vas su bili moje ulje, pravo, neki su i sada; ali vode je bilo više nego što sam vidjela. Jer sam sanjarila: gozbe s prijateljima mraku unatoč; ljepotu u nevidljivim kutevima.

Sanjarila sam da sam istraživačica koja je nabasala na skriveno blago, neotkriveno baš zato jer se nalazi na tako vidljivom mjestu... Poput mnogih istraživača-sanjara, i ja sam se razočarala. "Se" je ključno: sebe sam razočarala - nisu me drugi.

Jer sam mislila da sam dorasla svojim idealima, da sam pronicljiva, oštroumna, imuna na konvencionalna razmišljanja. E pa nisam! Ali, znate što, sad mi je lakše: konačno sam si oprostila što nisam! Baš zato što je ovdje tako puno mutne vode koja je tako zadovoljna što je žabokrečina, i zbilja, žabokrečina je plodna, izvor sveg živog, cijelog života koji postoji danas...

I zato sam se jučer, u predzadnjem danu svoje 49. godine življenja, konačno vozila u tramvaju kak spada: jer, kad si u tramvaju, moraš se znati progurati. Ne, ne moraš biti bezobzirni lovac na sjedala, ne moraš gaziti ljudima po nogama, ali ne možeš se niti uljudno ispričavati za svaki svoj pokret ili levitirati da ne bi nikoga očešala. Ne možeš sanjariti: profulat ćeš svoju stanicu!

A moja je Idealizam.

Sretan Ti rođendan !!!
mrvu sam uranila, ali tko zna što nam donosi sutra.. :)

Hvala, Petra! Hehe, podsjećaš me na moju staru, koja je sve poklone (za Božić, Novu i rođendan, koji je početkom veljače) htjela ODMAH, jer "tko živ - tko mrtav"! ;-))))))))))))))))))

ih, tvoje asocijacije... pa isčitala sam da je to sutra..

Sutra u 07:15 - po astrologiji, izuzetno sretno izabran trenutak rođenja, tim prije što sam sam uranila, trebala sam stići u veljači i biti vodenjakica.

obično jači, aktivniji (uvriježeno rečeno, hiperaktivni) požure, kojima je pretijesna okolina već prije rođenja ..

i tak da znaš, s tom čestitkom sam tebe obavila za godine unatrag i godine unaprijed... za rođendane, nove godine, božiće, uskrse, cvijetne nedelje, praznike rada, mira, zahvalnice, .. za sve blagdane koje slaviš i ne slaviš... ne ću se više izlagati tvojim asocijacijama... :)))))))))

A kajaznam, možda me stara izbacila kad sam joj dojadila... ;-)) Hvala ti, čuvam ovu čestitku!