Sezona u paklu

KorumpCIA


Prvi posjet Sjedinjenim Američkim Državama trajao je svega mjesec dana (Chicago, Millwakey, Newyork; svaki grad po deset dana) Ali, to su bili gradovi u kojima Bukowski nikada nije značajnije boravio. Inače, cijeli posjet bio je švicarski programiran i uštogljen da je jedva čekao da se dočepa stare, dobre, tople guzice Europe, odnosno njezina šupka – Balkana. Nekako u to vrijeme nabasao je na spomenutog pisca koji, sudeći po njegovu isključivo autobiografskom pisanju, i nije bio neki globetrotter, štoviše, trtao je od običnog odlaska na picnic izvan losangeleske asfaltne džungle. Onda mu je odlučio napisati pismo (rukom) i poslati u LA (poste restante). Rečeno učinjeno. Tada je još uvijek naivno mislio da svaki poštanski službenik u LA zna za svoga slavnog kolegu dok je ovaj u kasna popodneva i rana predvečerja ispijao svoju žestoku medicinu u društvu lokalnog sluma i lumpenintelektualaca kupujući ih (njihovu indiferentnu i nedostojnu pažnju) s nekoliko rundi zarađenih na konjskim utrkama ili od honorara rijetkih časopisa koji bi objavili njegove „erekcije, ejakulacije...i obično ludilo“. Oni bi zauzvrat ispijali ta pića i rijetko, jako rijetko, uzvraćali istom mjerom.
Takvom praksom bavili su se i mnogi naši pisci (dupelisci) iz treće s(m)jene tako što bi u ranu zoru, zoru, zoru...u najtužnije vrijeme za sve narode svijeta (vrijeme od zatvaranja do prvih jutarnjih otvaranja gostionica), očajnički vrebali očajnike iz treće (smjene) i još veće očajnike iz prve pred vratima tih zatvorenih gostionica e da bi s njima dijelili radost i bol udarničke stvaralačke snage jednih i drugih puta trećih...na treću! Našlo bi se tu i akademika, a kada bi koji put znalo doći i do intervencije narodne milicije (jer, zaboga, i akademici se znaju napiti i onda „srati“, uglavnom krezavim konobaricama s brojnim diplomama pod jastukom u svojim podstanarskim sobicama), to „akademik“ bi prilikom utvrđivanja identiteta sjedalo snagom dvostrukog šamara (u ovom slučaju) dvostrukoj budali. Ali, kako se radilo o vremenu kada se političare cijenilo, a milicije bojalo, stvar bi se obično izgladila ponekim „slučajno“ zaostalim primjerkom davno požutjele i usput nezapažene zbirke pjesama...dakako s posvetom, nadnevnkom, mjestom i potpisom autora. Korumpcija, lipi moji, u po bijele zore u tako jednoj uzvišenoj ljudskoj situaciji kao što je lirska. A da neće Mate svog Jozu za vlakovođu u brzom vozu!
Tako su svojedobno, s razlogom ili bez, u zatvorenim krugovima jedni drugima dijelili nagrade, bez obzira na quorum u povjerenstvima, po principu taliona; ja tebi, ti meni! A kad je ponestalo i nagrada i autora podjednako (baš kao svojedobno banova i kraljeva kod vraćanja naziva ulicama i trgovima pa su u spašavanje nacionalnog obraza u pomoć priskočile kurve; slučaj madame Ruže u Vinkovcima – ono, nije mito i korupcija, već mit i prostitucija!), počelo je s raspisivanjem kojekakvih nagrada i natječaja u svim mogućim tiskovinama, na portalima i mrežama, pri kojekakvim udrugama i zakladama, kavanama i mjesnim zajednicama...za mlade i stare, djecu i mladež, za žene i popove, straight & gay, transgranično i ex-republično...etc. Dakle, u općoj poplavi festivala, natječaja i parada kratkih priča pojavio se i onaj od eunuške nevladine udruge (čit. u druge, odnosno u značenju drugima se petljati u život) Transparency International Hrvatska na temu „korupcija“. S ciljem da po tko zna koji put pisci vade (valjda) vruće kestenje iz pakla. Prvo su pozvani poznati, a zatim i oni manje poznati kao i svi drugi (bez svoje udruge) koji se bave pisanjem da kažu koju o ovoj rak-rani svih društava i sistema od cara Ašoke, preko Hamurabija i Džingis-kana, kralja Sunca i korzikanskog monstruma do „Čeličnog“, „Thulavog“ i „Bjelosvjetskog“ visokog stila za kojega su, uzgred, mnogi gore navedeni bili obični sezonci. I sad, kad je demokracija, zajedno sa slobodom napokon stigla, a da pisce nitko ništa nije pitao, odjednom ih se pita o čemu se zapravo radi i usput im se nudi za nagradu baš ono što je predmet njihova angažmana – bezočna i podmukla podvala (čit. mito), Jer, nakon što ovi nabaljezgaju stotine tisuća i milijuna „characters with spaces“, naručitelji će mirne duše moći odahnuti i nastaviti po svome; eto, lijepo smo vas zvali da svjedočite, a vi ste zajebali stvar tako što ste se prodali za šaku eura i himalaju sujete. Jer, to što vi nazivate pjevanjem, to su pasje modulacije i mačje derača...kakva sloboda i demokracija!
Tako su i njega jedne davne godine, godine (live aid for Africa) kupili za „ukoričenje“ jednog običnog prstohvata lirike uz kondiciju (čit. ucjenu) da prizna da nije skrivao drogu u staroj crkvi. Zanijekavši to s takvom odlučnošću da bi se i Cleve Baxter (otac polygrafa) zacrvenio poput hrvatskog Boga rata, odškrinuo je mala vrata još jednoj u nizu uobičajenih hrvatskih književnih laži. Bio je to početak jednog divnog (ne)prijateljstva, tamo negdje na izvoru jako jako privlačne rječice. Doduše, Fritzu je bilo nešto gadnije onomad kad su ga istodobno „muvali“ i Dido i Đido. Mitnica negdje na Gvozdu, za najvećeg ikada rođenog koji, gle čuda, bješe Slovenac i k tomu još komunist. Kad su mu ponudili sve i kada je to sve i prigrabio, napisao je poznati ljubljanski redundantni referat o nepoznatom pomoću mutnog…puta x…i tako sve tamo do 1918. Dalje ni makac. Za kuvertu koju je primio odužio se tek s nekoliko redaka o tome kako i u socijalizmu ispadaju zubi i propadaju brakovi. Pih! Drekom na ventilator u ulozi zvučnika (glasnogovornika).
Pa i ovaj „natječaj“ Transparency International Hrvatska obična je kuvertina piscima koji ne znaju ni kamo sa sobom, kamoli da kažu nešto pametno drugima o njihovim putovima. Jer hrvatski pisci su vrlo transparentno šutjeli čak i kad se količina granata ispaljenih na Vukovar odavna brojala u tisućama dnevno. Osim jednoga, dvojice. Ali, taj je piscem proglašen post mortem. Onoga drugoga koji je to već bio i koji je uz to bio na najboljem putu da postane jednak najvećima, danas kao da nije ni bilo…Što se dogodilo s nevelikom rukopisnom ostavštinom Renea Matoušeka? Kako je moguće da jedan takav neupitan talent bude u rekordnom roku gotovo potpuno zaboravljen, prešućen, pometen pod tepih inače prilično transparentne povijesti domovinskog poraća.
A onda mu je sinulo. Ponudit će mito Švedskoj Akademiji za Nobelovu nagradu u formi sinopsisa nedovršenog remek-djela. Zauzvrat bi Akademija njemu isplatila avans od buduće Nagrade, a od kojega bi on mogao mirno živjeti i još mirnije stvarati sve do svršetka započetog djela ili, u međuvremenu, vremena, tj. svijeta. Plan je uistinu genijalan…nedostaje još samo sinopsis, a sinoptička prognoza vremena nije nimalo genijalna. Jer, što ako se uskoro zbude „što biti ne može“? Naime, da se čovječanstvo preobrati i tako skrene putanju „odmetnutog smeđeg nevaljalka“ u pravcu, recimo, malih zelenih? I kakav bi to svijet uopće bio…bez laži, prijevare, zavisti, zlobe…kuge, gladi, rata i…mita u Hrvata?
Dakle, podmititi svemir nečim takvim kao što je dobrota (što je svojevrsni paradoks jer ona upravo isključuje „osnovno sredstvo za rad“, tj. mito, u tom procesu) e da bi se eventualno smilovao vrsti ravno je izgledima ideje Transparency International Hrvatska da pomoću onih koji mute svoje vode da bi izgledale dublje rasvijetli ekonomski i etički mrak u koji se tako razdragano zaputilo hrvatsko stado sitnog zuba (Ili je riječ o jatu…gusaka?) nakon što je neka budala upalila svjetlo. Uh! Koja deklinacija Sjevernog pola, haplotip eu 9, Higgsov bozon i probušeni ozon! Se ih bum tužil! Strassbourgu!

kad nema tko da vadi vruće kestene, došao red na pisce?!.. ali ni njih nema, tu ni korumcija ne pomogne..
kao što je rečeno, ni tisuće granata oni nisu čuli, kao ni ostali, akademici,..

Nakon treće granate postane ti svejedno, pogotovo ako često padajau tako da ih skoro i ne čuješ. A tako je i s vapajima. U domovini i svijetu Kerumpcije.