Cuspajz u glavi

..I sad sam ja ispala neki jebeni negativac u cijeloj priči. Čovjek se ne smije baviti ničime a da ga drugi ne jebu u mozak sa glupostima, zar ne? Koga briga što ja radim, pričam, govorim o nekome? to je moj blog, moj život, moja stvar.. A onda s druge strane se pitam, zašto se ja bunim, to je isto tako tuđe mišljenje, zar ne? jebeš mene ak ne znam prihvatit kritiku... I ak se bolje razmisli, ako očekujem da ljudi prihvate moja sranja koja izlaze iz glave u blog, i ja moram znati podnjeti njihovo mišljenje u mom blogu.. Samo razlika u tome je što ja prihvatim kritiku kao dobronamjernu, al drugi ju većinom postave kao zlonamjernu, jer u većini slučajeva pokušavaju ispasti neke kvazi face pošto je takva većina, a gdje je većina tu su i oni.
Već mi je mnogo ljudi postavilo pitanje na koga sam ja ljuta i zašto sam puna "mržnje" prema ostatku svijeta.. pa da vam pojasnim.. Nisam ljuta na nikoga i još manje mrzim nekoga.. ne volim kad ljudi ne razmišljaju o ničemu, kad žive svoj život kao da moraju.. A to sve ne volim upravo iz razloga što sam proživjela toliko gadnih stvari, i ja koja bi trebala mrzit svoj život, koja sam mogla već 10 puta s razlogom prerezat vene, a volim život i ne živim ga kao da moram.. Eto, na to sam ljuta..
I ovaj odlomak posvećujem svima onima koji su mi napravili to što su napravili, i zbog kojih je moj život pun uspomena koje, hvala Bogu, polako blijede.. ovaj odlomak je za njih i u njemu im zahvaljujem, jer što te ne ubije, ojača te!

krasno je ćf, vidi se da su bili posve u krivu, sasvim si prebrodila sve to i ne znam otkud ikom ideja da gajiš neku netrpeljivost ili mržnju... eto, tekst o ljudima kojih se sjećaš, o snazi koju si pronašla u uspomenama... ;))