Zašto ne?

Imala sam jedno 5-6 godina, a moj je otac imao tu kutiju.

Metalnu, ovalnu, zlatne boje, s poklopcem. Poklopac je bio svjetloplave, zamalo tirkizne pozadine, na kojoj je bio iscrtan jedan stilizirani oldtajmer, nacrtan u pojednostavljenoj maniri crteža za animirani film namijenjen djeci mlađe dobi. Ispod crteža stajalo je: velikim slovima "KASKO", sa subtajtlom "bomboni za prave VOZAČE" (riječ "vozače" bila je naglašena masnijim tipom slova, uočljivim zamalo kao I riječ "kasko"). Ta se kutija jednog dana naprosto pojavila u njihovoj spavaćoj sobi na psihi (morbidna li naziva za sasvim običan dio namještaja spavaće sobe, priličnije bi, kad je već tako, a i u sličnom fazonu bilo da se stol za uljepšavanje, s ladicama i ogledalom naziva "morbidija":-)).

Enihau, pojavila se jednog dana na krajnjem lijevom kutu psihine plohe, tik do srebrene, kvadratične sececijske kutijice obložene viticama s poklopcem na preklop, a u kojoj su stajali različiti ključevi svih tadašnjih nekretnina i pokretnina moga oca, i koju se ..."ni-pod-koju-cijenu-nije-smjelo-dirati". Uostalom, u grube je i lakomislene previde spadalo čak i uopće biti zatečen unutar spavaće sobe općenito, a kamoli kopajući po ladicama psihe ili nahtiša, ili po na njima položenim kutijicama.. Naravno, ne mogu niti opisati koji mi je razarajući adrenalin donosilo upravo prekopavanje baš te sobe i baš tih ladica punih "zabranjenih" stvari kao što su, naprimjer, časopisi "Erotika" i "Start", primjerci kojih su stajali prilično vješto zatrpani nekim fasciklama u najdonjoj od 3 ladice onog nahtiša smještenog kraj očevog uzglavlja, no njihovu sam "zanimljivost", tek nešto kasnije otkrila:-). U tu se sobu "išlo", samo kad si po nešto bio "poslan da doneseš"..

Dakle, nakon što sam uočila tu, na psihi novu kutijicu, odmah sam po smještaju i položaju (spavaća soba, na vrlo vidljivom dijelu psihe) pretpostavila da mora da se radi o nečem vrlo važnom i posebnom.

Naravno, uhvatila sam prvu priliku da, po očevom izlasku iz stana, šmugnem u njihovu sobu i divljački lupajućeg srčeka otvorim tu, čarobnu kutijicu čiji je natpis "bomboni za PRAVE VOZAČE", zaista neizdrživo mamio da doznam kako to izgledaju bomboni namijenjeni tako važnim osobama kao što su u mom tadašnjem svijetu očito bili "vozači":-), zreli odrasli muškarci, savršene motorike, ozbiljni i vješti, uvjerena sam bila i da većinom imaju guste brkove, a toliko su važni da čak imaju i svoje vlastite bombone..

Otvorila sam kutiju. Bomboni su bili tirkizni. Pomislila sam "Wooow, pa naravno! Ta neće valjda biti neke glupe, dječje roskaste boje kao što su bili Kikiji, ili dosadno-smeđe-Bronhi boje..to su bomboni za muškarce", i brzo zatvorila kutiju, te napustila ružičastu zonu spavaće sobe... sretna što sam ih napokon vidjela. Njih, bombone za prave vozače:-).
No moj je mir, mir koji mi je pružilo otvaranje poklopca i stizanje u posjed podatka o boji i obliku tih čarobnih bombona, bombona za prave vozače, bio kratkog daha.. Razdirala me znatiželja u pogledu okusa. Nije dolazilo u obzir, smatrala sam, da nekome od odralih uputim tako glupo pitanje, zahtjev kao što je: "mogu li uzeti jedan bombon Kasko?", kad je na kutiji jasno stajalo za kog su (samo) ti bomboni.

Shvatila sam da sam okrenuta sama sebi i da ću to morati riješiti vlastitim snagama. Bilo je puno razloga za brigu: prvo, već sam bila ustvrdila da su ti bomboni nesumnjivo silno posebni i strašno važni, općenito (ta stoje na psihi:-D), a bome po svoj prilici i pojedinačno (mom ocu, muškarcu, vozaču, koji ih je po prvi put donio, dobio te bombone, a koji, mislila sam "sasvim sigurno zna koliko ih je točno u kutiji, a bolje da i ne zamišljam što će biti ako/kad ustanovi da jedan bombon Kasko nedostaje.."), a, onda, i zdravstvenih: "Što ako se mom organizmu nešto desi od tih bombona koji su namijeni muškarcima, i to još pravim vozačima, a ne tamo nekoj djevojčici, koja ne zna što je red i čak razmišlja da proba jedan? Moglo bi to biti i zdravstveno opasno".. mislila sam.

No znatiželjna i tvrdoglava djevojčica kakva sam već bila, odmah sam shvatila da odustajanje, usprkos svim pobrojanim rizicima, uopće nije opcija, te sam pristupila osmišljavanju plana za domoć se tog jednog, bar jednog tirkiznog bombona. Odlučila sam prvo nekoliko dana pratiti da li se razina tj. količina bombona u kutijici smanjuje. U slučaju da primijetim da se smanjuje odlučila sam da ću morati brzo reagirati i maznuti jedan dok je kutija još relativno puna jer bi bilo vidljivo da kad ih samo par ostane fali jedan. Naprotiv, situacija koju sam zatekla, da broj bombona kroz dane stagnira, tj. ne mijenja se, zahtjevala je sasvim drugi pristup. Brižljivo čekanje sve dok se ne učini izvjesnim da otac ne polaže previše pažnje na tu kutiju i broj bombona u njoj. Čekati se moralo, smatrala sam, jer još uvijek postoji neznatna mogućnost da njega ti bomboni toliko zanimaju, i znače mu da "ih štedi i čuva". A brzopletost i lakomost da se dokopam tog jednog, mog, čarobnog Kaska bi me u tom slučaju mogla puno koštati. I tako, čekala sam. Dani su prolazili, možda tjedan, dva ili mjesec, ne znam više, ali došao je i taj dan da ja probam to zabranjeno voće. Odabrala sam dan kad je majka bila u kući, a otac negdje odakle sam znala da se u dogledno vrijeme neće vratiti (to je bilo za slučaj da mi pozlije, od tog artikla nenamijenjenog djevojčicama već pravim muškarčinama, pa da mogu mami nasamo priznati što se dogodilo kako bi me mogla odvesti doktoru u slučaju potrebe:-o:-)).

Mama je radila nešto u kuhinji. Brzo sam ušla u njihovu sobu, otvorila kutiju, provjerila - broj bombona bio je identičan, i odabrala jedan za koji mi se činilo po položaju da će biti najmanje primjetno da fali. Skrila sam ga u dlan i jurnula ko bez duše u kupaonu i uzbuđeno zaključala vrata da u miru osame kušam taj žuđeni artikal. Oprezno sam položila svijetloplavi bombon na jezik, zatvorila usne, sklopila oči, te prvo malo samo čekala da me preplavi njegov okus. No ništa se nije dešavalo. Potom sam se malo ohrabrila i oprezno ga počela vrtiti jezikom po nepcu i sisati ga pomalo. Počeo se oslobađati okus. Moje zaprepaštenje bilo je potpuno. Okus Kaska je bio zasitno presladak i umjetan, kao da cuclam ustajali štaub-šećer, saharin. Gorko razočaranje me potpuno preplavilo.. Čak mi je odnijelo i strah da će mi sad, naprimjer, narasti brkovi... kao i onaj da netko prati njihovo brojčano stanje :-)

Tek godinama kasnije, kad se počelo pomaljati tržište dodataka prehrani, te ga je poplavila cijela paleta proizvoda za povećanje koncentracije s visokom razinom šećera i/ili kofeina, shvatila sam da je Kasko bio samo preteča, i to preteča krajnje odvratnog okusa tim proizvodima kojima nije primarna svrha da budu ukusni već da iscrpljene ljude, žene, djecu i vozače - održavaju budnima..:-))

Sjecam se, kad sam bila cura, tj. dok sam studirala, dijelile se kapom i sakom, tablete, pod imenom Revibol (mislim da su se tako zvale)...od toga se ostajalo budnim satima, dobro se pamtilo, ucilo, ovisno, koliko se uzimalo, i danima...ali, neki su i umrli od overdose

...danas tek razumijem sto je to bilo, danas bi to bilo zabranjeno, ali tada nisam razumjela, zasto sam bila sva ustreptala, high...

Od početka priče mi se po glavi vrti pitanje, nije vrag da je viagra već tak dugo na tržištu? ;-)) Ali, nije to bitno, nego što sam skupa s tobom postala ta djevojčica i jedva čekala otkriće!!!