Cuspajz u glavi

Prvo vas sjebu u mozak, tako da se ne možete oporaviti emotivno nekolicinu godina.. I te godine provedete sami, bez ikoga, lječeći si dušu i pitajući se zašto, i onda se nekako naviknete na samoću, prebrodite sve što se dogodilo.. I onda opet ispočetka.. Svi bi nešto htjeli, svi su odjednom dobri, mamina zlata,.. A vama se jednostavno ne da više s nikim komunicirati na emotivnoj razini, napravili ste, jamo reči, taj neki zid oko sebe i dobro vam je. ne volite nikoga (u ljubavnom smislu) i znate da vas nitko ne može povrijediti. Tu i tamo uletite u neku avanturu, no to nije ništa što vas veže uz nekog, čisti nagon, ispucavanje adrenalina... To ne znači ništa, ionako se zaboravite idući dan..
I onda dođu blagdani, valentinova i ostale pizdarije.. I osjećate da vam netko nedostaje, neka ruka koju ćete držati u svom džepu, neka porukica za laku noć i.. ali ne možete... Ipak vas je strah...

...i sve to skrivajući iza velikog osmijeha zbog kojega vam ponetko i zavidi na slobodi, sreći i zadovoljstvu....