Ručkić krčkić

Srele smo se početkom ljeta ispred klinike Eljuga. Da je bilo neko drugo mjesto, nasmijale bismo se jedna drugoj kak smo se zdebljale, kak smo omatorile, ali i kak smo još uvijek iste, savršeno jedna drugoj prepoznatljive, još iz treće klupe, ona srednjeg, a ja reda do zida, osnovne škole. Prisjetile bismo se dečki koji su nam se sviđali, cura koje smo voljele ili nismo, mačaka i pasa koje smo imale, raspitale se o roditeljima, mužu (njenom), dragom (mojem) i sinu (njenom); o poslu, plaći, planovima za ljeto... Rijetko se viđamo. Prerijetko.

Ali tad smo samo zabrinuto ispričale zašto smo tu; povjerile si čega se bojimo. I brzo rekle da ne, nije to, izgledi su mali... Ja sam bila prva na redu i izašla ozarena. Ona je bila u drugoj ordinaciji. Pričekala sam 15-ak minuta, otišla van, pripalila pljugu. Pa još jednu. Bilo mi je loše, od pretrpljenog straha, gladi, svega... Ipak sam krenula bez nje.

Danas je sretnem ćelavu.

I ne, nije ista. Kaže, "Gledaj, nemojmo se zavaravati, nitko tko je imao rak ne umre od duboke starosti". I ne može više živjeti na isti način, misliti isto, ni ostati ista osoba. Počne čitati osmrtnice, na primjer. Osamostaljivati dijete. Nauči se smijati crnjacima. I nositi smiješne marame.

Ona je moja deveta prijateljica s rupcem na glavi.

Za njih:
Link

Uh Vega.........ne desi se često da ne znam naći odmah riječi ..ipak se desi .......zato ću se veseliti ljeta da opet vidim moju prijateljicu:-)

A što ćeš reći, bis? CURE, IDITE NA PREGLEDE!

suosjećam s tobom, vega, i u boli i u strahu da ćemo svoje najdraže izgubiti, ali znam da je nedovoljno.
ništa i nitko nam te ljude ne može nadomjestiti...svatko od nas će iza sebe ostaviti vječno nedostajanje..

Podsjetiti ćeš sa ovom pričom valjda puno žena na neke njihove događaje, traume...... imam i ja knedlu u grlu , a ovaj "čudan" život je tako lijep da se isplati živjeti.

Čini mi se da sam već stigla do 5. stupnja žalovanja, onog posljednjeg: prihvaćam. Ali još uvijek se čudim što moram prihvaćati.

A i pokoji dečko, neka ode na pregled Vega. I oni se kadkad znaju razbolit, zar ne?!

Lakše mi se suočiti sa smrču -- nego sa bolovima i patnju prije smrti.

U pravu si, Zarobljeniče. Da, muž mi je umro, prijatelj je nepokretan... Ali ipak ih nije 9! Jesemti, mnogi ljudi ne steknu 9 prijatelja za cijelog svojeg života, a ja sam izgubila četiri, zauvijek, a za pet...

(Sad malo žalim sebe. A jebga!)

na zalost imam prijateljicu upravo odavde. moja prva prijateljica sa rupcem na glavi. nadam se i zadnja.

Sjećam se jednog bloga u kojem je meni nepoznata Iskričarka napisala koliko joj je loše i koliko joj znači Iskrica. Šteta što je ovdje atmosfera takva da se ljudi ne usuđuju istupiti; a stravično je kad se takva tema eksploatira za osobne obračune (vidi gore).

ako mislis na moj komentar, onda krivo mislis. nema nikave veze sa bilo kakvim obracunima. ali ima sa temom zapisa. zena je jednostavno bolesna.

Ne, mislim na tripličin blog. Tvoj komentar je u redu. Drago mi je ako tvoja prijateljica na Iskrici i u tebi osobno pronalazi nešto što joj je potrebno: razonodu, podršku, društvo...

Prvi uzrok mortaliteta u RH su cirkulacijske bolesti, od kojih je 2009. godine umrlo 25.976 osoba. Drugi uzrok su zloćudne bolesti od kojih je umrlo 13.496. Jedan od glavnih uzroka za oboje je pušenje cigareta. Tako da si mogla preskočiti onaj dio kada si zapalila dvije pljuge dok si čekala prijateljicu. Sami preventivni pregledi nemaju smisla ako smo u svojoj biti latentno suicidni.

Preskoči nešto Vega, znam da nije lako.......ebi ga.

Eh, Zarobljeniče... duga je to priča, i nije za javnost. Ali njen bitni dio jest ovo: nedavno sam bila na dva važna pregleda i obje liječnice su se složile da je za mene bolje da nastavim pušiti (po mogućnosti manje nego do sada) nego da riskiram odvikavanje. Inače, više bih voljela da me dokosura srce nego rak.

Preskačem, bis. Ostajem u prozoru svog bloga. Nije ni vrijedno, ni dostojno.

Ali ipak ne mogu odoljeti: koliko je ljudi ovdje zahvaljujući triplici, skajastoj i njima sličnima ostalo bez podrške? Bez utjehe? Bez jednog kanala rasterećenja? Sjećam se kad sam ja dobila dijagnozu na kojoj je pisalo "Javiti se onkologu i kirurgu" - jebate, bez Iskrice, bez vas normalnih, suosjećajnih ljudi - ma, jednostavno LJUDI - vjerojatno bi dodali "i psihijatru". Kad se sjetim ona tri dana čekanja na nalaz, pa bez vas, koji me ne poznajete, koji nećete plakati pradamnom, koji me nećete gledati onim opraštajućim pogledom... nepojmljivi užas!

Uf...žao mi je. Ima tu puno čimbenika, a lista je uglavnom slična - prevelika očekivanja, stres, razne autosugestije, strah...strašno je to.

Ma ne znam, bucka... Nekak mi se čini da nam peru mozak s tim idejama da smo sami zaradili svoj rak... A što je sa svim mogućim kemikalijama koje su dospjele u tlo kojim se hrane milijarde životinjica, a svaka je neki čimbenik u hranidbenom lancu? Što je s tim maćehinskim, doslovce profiterskim odnosom prema svemu živome na ovom planetu? OK, možemo se mi truditi biti što manje podvojeni u sebi (vele da je to glavni čimbenik u nastanku raka), možemo svoje komunikacijske kanale sa samom sobom držati otvorenima, ali nije sve do pojedinca, ne ovisimo samo o sebi. Ma, i to je jedan od razloga što se raspizdim kad vidim te zakočene žene, te njihove filozofije s naljepnica i kuhinjskih krpi, te jeftine slogane koje poistovjećuju sa sobom... I onda umru od raka. I BUDE MI IH ŽAO. I fale mi.

I ja nekako vjerujem da je psiha glavni uzrok bolestima...i mislim da još uvijek nismo svjesni kolika je snaga tog našeg uma. No, u današnje vrijeme se u većini slučajeva (bar mislim tako) radi o kombinaciji. Psiha + kemikalije koje se nalaze u hrani i truju nam organizam. Svejedno...bilo kako bilo, tužno je to. I teško...gubitak je uvijek gubitak.

Znaš kaj, ja bih psihoterapiju uvela u škole kao obavezan predmet. Umjesto vjeronauka, npr. Neka vjeronauk bude izborni, jerbo nije vjera uopće loša stvar, naprotiv. Ali mentalno zdravlje, pozornost prema stvarnosti - to je glavno. I onda, ako moja generacija već mora stradavati od boleština koje su nam zaradili neodgovorni roditelji, neka tvoja, ili ona tvoje djece malo profitira od čišćenja. Na svim razinama.

Slažem se s ovim za psihoterapiju. Umjesto da nas uče takvim stvarima, koje bi nam pomogle prolaziti kroz život...u školama nas uče glupostima koje nam nikada neće trebati ni za što.
Možda se jednom i to promjeni. Štoviše, nadam se tome.

Vjeronauku nije mjesto u školi. Vjeronauku je mjesto u vjerskim ustanovama. Vjera je osobni izbor svakog pojednica.No ne vidim što je to tako dobroga u vjeri, Vega?

Ufff, sad sam offtopic, ali mi prija... Bucka, nemoj se ti samo nadati, nego poduzimaj korake - traži! Ja sam na svojem faksu digla galamu oko toga da mi, nastavnici, pružamo psihološku podršku, a za to nismo ni školovani, vrlo često ni sposobni, mladim ljudima kojima možda cijeli daljnji život ovisi o tome, i evo, poduzelo se, postoji adresa na koju ih možemo usmjeriti. A ja radim s punoljetnicima, što će reći da je cijeli dosadašnji sustav obrazovanja, onog obaveznog, jednostavno propustio tu djecu koja se ne uklapaju u probleme koje behandla školski psiholog ili pedagog ili njemu nadležne socijalne službe. A oni pokrivaju samo krizna stanja. Dakle, vještine kojima izbjegavamo krizu, kojima ju rješavamo ne učimo nigdje, tj. ne učimo sustavno, ne zanimaju nas sve dok se ne nađemo u krizi ili sve dok šteta ne postane ireverzibilna.

Zarobljeniče, vjera pruža ready-made 1) pozitivnu projekciju u budućnost, b) moralni kod i c) širu zajednicu istomišljenika. Može se to steći i bez nje, ali je vrlo teško. A zna se, jel' ;-))

Offtopic, da...ali ok. Dobra je tema. Imam ideju što bi se tu moglo napraviti...i idem napraviti prve korake. Jer...kažu da i put od tisuću kilometara počinje prvim korakom :)

Bravo, bucka! Upravo tako. Možda je prvi korak (samo) pričanje. Ali onda ide drugi, pa treći... Jedan od tih koraka je već nekome pomogao, meni, na primjer. Jedan od mojih za druge, a ispalo je da i meni treba.

Čuj, mislim da samo treba poći od sebe, i oslušnuti vlastite potrebe. I tada nam se u život uvijek nekako upletu ljudi kojima baš to isto treba! Slijedi stvaranje kritične mase...i dalje se sve zna :)

Nažalost, nije tako jednostavno: istinski sjebana osoba nema pojma o svojim potrebama. Sve dok nešto ne pukne. A nekome pukne i na rak. Meni je, srećom, puklo na... hm. Neću reći. Ali sam potražila pomoć prije nenadoknadive štete. Još uvijek saniram posljedice.

A sad zatvaram komentiranje. Jednostavno, ne želim da netko pukne baš ovdje, i baš sada.