preacherman blog

TKO JE UBIO LORU PALMER( ili čemu se truditi ako neide)??
Ta pitanja sam si postavila bezbroj puta.
Danas sam i službeno objavila, a da toga nisam bila svjesna.
Naglas ga je potvrdilo samo moje ponašanje.
Tako dakle, izgleda odustajanje...
Tiho,nesvjesno,odlučno.
Konačno.
Od danas sam samo ja, zatvorena , sebična na način kao nikad prije.Nema više okoline koja teče niti lijepih i zanimljivih ljudi u kojima tražim polovicu.
Ignoriram osjećaje koje mi bude stvari koje me vesele.Moja polovica ostaje odlučno sama, a drugu neću ni registrirati bude li vrištala.
Što i ako prođe pored mene? Prošle su i druge odavno pa nije nastala velika šteta.Posljednja koja je vejerovala ,danas nesvečano objavljuje da više neće.Nikad!
"Ako me i uhvate fragmenti optimizma, to će sigurno biti zbog viška šećera u krvi"
Nema više ni slučajnih pogleda, a s time ni nadanja da je to baš to.Što je definitivan kraj.
Jer se nitko nikad nije potrudio oko mene, a da sama to nisam potakla.Ovo je, znači, samo moja odluka..
Ne veselite se bezrazložno, ovo nije oproštajno pismo,samo trenutak spoznaje i uistom negacija u sve u što sam dosad vjerovala.
Od danas sam opipljiva,površna i bistra kao planinski potok.
Kad bih barem riječima mogla opisati...da je trebalo manje od sekunde da čitav svijet mirisa,okusa, sjećanja i apstrakcija padne u nepovrat.Čemu sve?
Tu smo zapravo, kako bi jeli, spavali,ujebali se i na kraju umrli kao i svi dosad.
mozak kaže KLIK i izbriše SVE.
Sad mi je potpuno svejedno. Što sad? Što da se radi kad ti je svejedno?
Dal da odem učiti za ono u ćem sam uživala do trenutka klika, ili da jednostavno odem spavati?
Tako i umjetnost, muzika, književnost ode u kurac.
Šteta, nadala sam se da će mi ostati barem to.Samo po sebi i sve to je beskorisno.
Od danas ću biti razumljiva svima, bez simbolike, dubokih misli,vesela sitnicama i crticama tuđih života.Kao i onih iza vidljivog svijeta stvari, TO previše boli.I beskorisno je. Nema više uživanja u muzici niti smirivanja uz zvuk valova. Ničeg što me dovodi do osjećaja o kojima bih pisala.Spuštam se na zemlju i postajem ono što sam bila prije slobode.
Istina, nisam bila ja.Ali ovo sadašnje ide suprotnom strujom i ne uklapa se u ni u šta.
ZABOGA, kako ne vidite; svi pišemo o istom, svi smo jedno, zadrhtimo od istog vjetra.
Kako to da ne znamo što bi jedni s drugima?Ni zajedno ne znamo pomicati granice!Kako to očekivati od ostalih koji i ne znaju da mi postojimo?
Idem biti ona što nije razmišljala, koja se zadovoljavala biločim,i nije se nadahnjivala oblacima, bila sretna da živi onako kako drugi žele.Jebiga, kad ste me takvu htjeli.
I sad znam.Sad mi je sve jasno.Zašto su neki ljudi samo nestali, odustali kao i ja danas,promijenili se i zaboravili mi to reći.
Nisu mogli gledati kako postajem ono što su oni oduvjek željeli biti.
Ja ću se tek danas odmaknuti od svih koji me podsjećaju na sebe. N e p i t a t i z a š to!
Šetati i dalje s lažnim osmjesima.
i vjetar će biti samo vjetar.
Vaya condios, ostajte mi dobro

fare well ...

rest in peace, dear:(((

neka ti livade po kojima ćeš hodati budu ispunjene tratinčicama i ružama i neka ti sunce na plavom nebu obasjava sve tvoje putove :((