Indrilogija

ZZZZZZZZZZZZvoni budilica. Ispružim ruku ispod pokrivača i zatvorenih očiju tražim onu glupu stvarčicu koja mjeri vrijeme i zvoni svako jutro najavljujuči početak još jednog dana. Napokon. Stisnem mali gumbić i ...tišina. Još samo 10 minuta u krevetu, a zamišljam kako traju puno duže, jer postelja mi je topla, ugodna ispod meke crvene dekice i tamno ružičastog jastuka koji je umjetnik....da, da, umjetnik, jer napravio je udubinu baš po mjeri moje glave i sad je ta udubina ugrijana od mog obraza i toliko ugodna pa je osjećam još dugo nakon što ustanem. Deset minuta je ipak deset minuta, otkrijem se, sjednem i ne pazim koju nogu ću prvu spustiti na pod, tako svejedno, kao da će se nešto spektakularno desiti pa sad treba paziti je li lijeva ili desna noga prva na podu...ma to su gluposti. No, ipak instiktivno valjda,spuštam svoju desnu nogu prema pripadajučoj japanki, prtljam sneno tražeći drugu. Ne volim papuče. Podsječaju me na neka buduća vremena i starost...grrrrr, starost. Spuštam se polako po zavojitim stepenicama u donji dio stana, bauljam pospano, raščupana, stresem se naježena jer jutra su već prohladna, a moja mala ljetna spavačica nedovoljna je da zadovolji tijelo za toplinom. Prilazim štednjaku, trljajuči desnim dlanom lijevu nadlakticu, palim plin...k vragu i te žigice, zar baš svako jutro moram opeći prst, točim vodu za kavu, stavljam šečer, smeđi obavezno, jer kava je ukusnija, uzimam žlicu meda i progutam ga na brzinu, maknem čuperak sa čela i sjednem. Spava mi se. Zijevam i čekam nervozno prebacujući nogu preko noge. Koje glupo jutro. A radio? Da, malo muzike dobro bi došlo. Palim radio još uvijek zijevajuči. Nema muzike, vijesti me zaista vračaju u početak stvarnosti novog dana. U saboru i dalje svađa i "na zapadu ništa novo", nesreća na autoputu, poskupljuje struja, plin, inflacija, umro Dino Dvornik, vrijeme prohladno i promjenjivo s tendencijom padalina, umjerena naoblaka i prohladno......BP, nema ga više, a tako dobar.....eto i suze u oku...Vrije napokon voda, prilazim i tužna od neugodnog saznanja da je nestao još jedan sjajan daroviti umjetnik, uzimam kavu stavljam vrhom pune tri kavene žlice, mješam i lagano udišem drag mi miris moje prve jutarnje nježnosti. Palim cigaretu, otpijem gutljaj vruče tekučine oprezno i srčući, sjedim i pomislim kako je sve bez veze. Buđenje, jutro, ružne vijesti, početak strke, hladnoća, izlazak u gradsku vrevu i nervozu, traženje parkinga, glupi tramvaji puni nervoznih pospanih spodoba, posao, loši međuljudski odnosi, djeca, opet strka., ručak, strka ,večera nakon strke...TV.....sutra je novi dan......Isti kao prethodni, isti kao današnji. Bez veze. Grozna banalna svakidašnjica. I tako deset, dvadest, trideset godina?

...........................................................................
...........................................................................
.............................................................


Zvoni budilica. Ustajem iz toplog kreveta, desnom nogom -za svaki slučaj, tražim po podu japanku, sjedam, protežem se......Kiša tiho rominja po krovnom prozoru stvarajuči pravilne ritmičke zvukove. Volim kišu.

Osluhnem koji trenutak i onda žurno krenem prema štednjaku samo s jednim ciljem - napraviti kavu. Veselim se svojoj prvoj jutarnjoj nježnosti, crnoj toploj, slatko gorkoj , čarobnoj tekučini. S malo bijelog.

Mlijeko kavi daje "no nešto", suprotnost, razređuje drastičnost. Banalno i egzotično, simbioza o kojoj rijetki razmišljaju. Palim radio i naravno odmah vijesti na prvoj stanici, ali ne želim slušati predvidljivosti.

Zagrebački radio - stanica je s dobrom muzikom......- "Crvena jabuka" - "zovu nas ulice....idemo na, napolje,...potpetice zvec, zveckaju...dah prošlog vremena sad je daleko za nama...potpetice zvec, zvec, zveckaju........lalalala....

uhuhuhuhu...ahahahaha.....ova boja današnja bit će sutra drugačija....dah prošlog vremena, sad je daleko za nama......potpetice .......zvec, zveckaju...lalalalala.......



A med? Svako jutro uzimam žlicu meda, te dragocjene kapljice nektara što ga sakupljaju najmarljivije predivne pčele, božanski tekući, mljackasti, ljepljivo čarobni - med. Prozirni maskulin, još i to, pa kad klizi onako sladak i pastast niz grlo osječam se nekako močno, svečano. Mala svečanost u običnoj žlici.

Palim cigaretu, naravno opet s mislima kako bi trebalo prestati pušiti i kako ću vjerojatno sutra donijeti odluku - cigareti je kraj.

Cigareta. Mali bijeli štapić od najfninijeg papira ispunjen duhanom, na kraju neka masa vlakana koju zovu filter za one "štetne stvari". Uzmeš žigicu, kresneš i pojavi se plamen s onim specifičnim mirisom gorućeg sumpora, prineseš plamen vrhu cigarete u ustima, povučeš dušu plamena i cigareta gori. Onda usta skupljenna u - U, malim stiskom izvuku istovremeno dušu plamena i dušu cigarete i onda te dvije duše spojiš duboko u svojoj unutrašnjosti sa svojom dušom i zadovoljan si. To je malo zadovoljstvo, a što je najbolje možeš ga ponavljati onoliko puta koliko to zaželiš. E sad, zadovoljstvo koje te približava polako, mic, po mic smrti, tako kažu kompetentni, ali zar one sekunde kad udahnemo prvi dah pri svom rođenju, zar to nije prvi dah koji nas tako sigurno iz minute u minutu približava našoj neminovnosti?

Kako god, ne želim danas razmišljati o tome, sutra je novi dan.

Dakle, sjedim. pijem kavu, spajam tri imaginarne duše u jednu, slušam Crvenu jabuku...."Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit....koja čini naše snove, a neda se dirati,...ima stvari koje trebaju, a nikad se ne dese.....neke druge opet ne daju lako da se dovuče.....neka tanka nit , od srca do srca koja čini naše snove, a neda se dirati..........".

Divno jutro iako pada kiša, divno jer je novo, jer je samo moje i onakvo kakvim ga učinim.

Vrijeme je kažu mjerljivo i protiče, kažu brzo i neprekidno pa valja poći u novi dan, uraditi sve ono što moramo, što plača račune, kavu, cigarete.....Uzimam kišobran, izlazim na ulicu punu svega i svačega, koračam do tramvaja, ulazim u gužvu, svakidašnjicu, u poznato......Guraju me, sve je vlažno i mokro, ljudi nervozni, mrgodni, svi zajedno u ritmu puzajuče plave gradske električne zmije, putujemo svak ka svojoj stanici, a onda u svoje radne kvadrate. Silazim na Trgu bana Jelačića, točno ispred njegova spomenika i s pijetetom i ponosom gledam u povijest samu, simbol onog nečeg - našeg, izvornog, ljudskog i nezaboravnog. I pitam se tko će se mene sjetiti jednog dana, kada se nakon tisuća ispijenih jutarnjih nježnosti i tisuća spajanja imaginarnih duša u jednu dušu, nakon tisuća kišnih, sunčanih, ovakvih ili onakvih jutara, dana, noći, nakon tisuća tankih niti koje spajaju tko zna što, nakon prijeđenog puta, približim i uđem u svoju neminovnost? Pomislim tako i prekrijem se osmijehom, jer, kao da je to važno?

Možda i uspijem sačuvati jednu tanku nit do nečijeg srca, srca koje će kucati kad moje prestane, ali do tada, do tog trenutka, shvatim svaki puta iznova ovog trenutka, kako je, da bi se sve to desilo, potrebno uživati u svečanosti koju pruža obična žlica meda, kockica kraljice -čokolade, gutljaju nektara-vina, sunčanom danu, kiši, djetinjoj nevinosti, mirisu mora, toplom pogledu, radosnoj ljudskoj duši, zagrljaju, stisku ruke, rosi, cvijeću, sumraku, zalasku sunca, mjesecu, školjkama, ljudima, ljubavi.......životu, jer sve što je u nama, oko nas, ima svoju ljepotu, vrijednost, značaj......samo...... mi smo ti koji ponekad ne čujemo, ne vidimo, ne osjetimo, ne stvaramo niti. Kad bi svatko od nas stvorio samo jednu tanku nit od svog srca do nečijeg srca, nit koja se da dirati, koja naše snove čini stvarnima, to bi bilo dovoljno.

A sutra je opet jedno novo jutro, jednog novog dana.........


Link

Baš si ovo lijepo sročio :)

Pa ni danas nije tako staro.

a svaki novi dan je opet danas!

@cistaticatraziauto - a svaki novi dan je opet danas!

....da, uvijek nakon 00:00...:))

....stiskom izvuku istovremeno dušu plamena i dušu cigarete.........dakle ovo je predivno! Jer ritual pušenja je upravo to; lagano udahnuti , zadržati misao, otpustiti misao s dimom...otmjeno se prepustiti....pa to je meditacija kojoj ništa nije ravno. I druge stvari uzimaju nešto godina života...ako ćemo biti konkretni, pa šta, .pa neka, to i jeste život. Ja sam nepušać već dosta godina, ali ovo štivo me je podsjetilo, nisam poželjela, samo podsjetilo, na otmjenost i mirnoću primanja i otpuštanja i primanja i otpuštanja....duše plamena i duše cigarete....ah!
I ostalo je sve super u ovom tekstu!

@ sve je more....Similis simili gaudet!....- sličan se sličnom raduje...:))