žvrljarije

Riječi

Riječi čine čuda.

U restoranu pored katedrale skuplja se raznolik svijet.
Vlasnik neopterećen zbivanjima oko sebe,rodio se u tom restoranu i u njemu namjerava umrijeti.

Nije opterećen zaradom ,plusevima i minusima ,novaca je uvijek imao ali mu je to sporedna stvar.
On je nepopravljiv romantičar i njegova hrana je ljubav mladih parova .
Oni su ga obožavali i sa užitkom provodili večeri u njegovom restoranu.

Posebno ga je veselio dolazak Arbena i Lidije u zgradu pored njegove.
Njihovi razgovori i teme su uvijek bile zanimljive i nebrojeno im se puta znao pridružiti u njima.
Razgovarali su o svemu ,politika , religija ,ponos , strah ,budućnost..
Nikada im nije ponestalo tema i žara u raspravama koje su znale potrajati dugo u noć kad su zadnji gosti već odavno napustili restoran.


Kad se rodio Vito njega su zamolili da bude kum.

Kako je Vito rastao tako je i njegov trbuh i polako je postajao uistinu prava reklama svom restoranu.

Arben i Lidija u ratu karijerama su često ostavljali Vita kod njega , sa sedam godina već je bio dio inventara i svi gosti su ga voljeli .

Vrijeme i poslovi su polako uzimali danak.
Arben i Lidija su šutke večerali ,a njihove teme su se svele na posao , kredite ,auto...
Čak i Vito je prihvaćan zdravo za gotovo , kao nešto što je tamo samo od sebe a ne plod nečega što je bilo lijepo i imalo smisla u bjesomučnom življenju.

Uskoro su počeli večerati odvojeno , a vlasniku srce je bivalo sve slabije . on je njih volio kao svoju djecu , ali među njima ljubav je ustupila mjesto navici življenja.

Sa petnaest godina Vito je doveo svoju prvu djevojku pred njega i sramežljivo je predstavio , a potom sa njim u kuhinji joj pripremio gozbu vrijednu kakvih kraljeva . U tim godinama njegovo kulinarsko umijeće je sve zapanjivalo .
Svi su bili oduševljeni osim Arbena i Lidije , oni su posvrtili život poslu i radu tako da njihovo dijete može biti netko i nešto , ne kao oni a pogotovo ne kuhar...

Kad ih je ispratio vlasniku su suze kapale same od sebe .

Sjedeći sam za stolom prebirao je po glavi sjećanja na večere koje su Vitini roditelji zdušno jeli i završavali poljubcima ,zagrljeni odlazili sa mijeho na licu.

Mnogo je parova objedovalo jedino je u njima vidio ljubav o kojoj je sanjao i nikad doživio .
Nikad se nije prestao nadati joj.

Kada su se rastali Vito je došao k njemu , nije želio biti ni sa jednim od njih , zaokupljeni sobom čak su se i složili pod
uvjetom da Vito upiše pravo i da ih posjećuje.Postali su sjene osoba koje su nekad bili .

Umorna koraka i bolnih leđa ispratio je zadnje goste , i tik prije zaključavanja pred njim se pojavi Arben.Nesiguran i neobrijan zamolio ga je da sjedne da razgovaraju .Podsjetio ga je na mladića u kojem je prije mnogo godina vidio sebe ,samo u ljusci prerano ostarjeloj i snuždenoj.

Nisu ni počeli razgovarati kad se pojavi i Lidija .
sjede za stol i tako sve troje šutke sjediše i gledaše se ...

VIŠE NEMAM IDEJE ,ZAKOPAO SAM SE AKO TKO IMA VOLJU NEKA NASTAVI....










Link





NEKA VAM OVO POSLUŽI KAO INSPIRACIJA..
MOŽDA

Lidija: Mi bi ćufte.
Vlasnik: Nešto od priloga, salata možda?
Arben: Može samo jedno "s" uz naslov, hvala... :o

S NEMOŽE

jemaš praf, onda riječ endless ne bi bila nedovršena i narušila bi se strastvena ljubav između "ne" i "može" ;)

MNOGO PAmetno