Ručkić krčkić

Jednu životnu krizu riješila sam u snu o vratima. Sanjala sam da prolazim svojim domom, potpuno je prepoznatljiv, ali stalno otkrivam neke zaboravljene prostorije, a u njima neke predmete koje sam dugo tražila... Prolazeći tako, sva sam u čudu, kao da nije moj, čudim se kako je dobar, i kako ja to nisam znala. I na kraju stižem do jednih vrata: stražnjeg izlaza! Zaboravila sam da su ondje. A nisu zaključana. I sad me naknadno preplavi val straha, zaboga, svih ovih godina ta su vrata bila otključana, mogao je ući tko je htio! A ja to nisam znala... Mislila sam da sam sigurna, jer su zatvorena. Ali, OTVORENA su: to znači da JA mogu izaći. Van. Iz krize. I izašla sam.

A to često zaboravljamo: između suza i bijesa obično postoji još jedan izbor: vrata. Izlaz ili ulaz, kako kad.

I nema tih vrata koja su sigurna od provalnika! Nema brave niti ključa koji će spriječiti loše namjere. Samo pristojni kucaju. I zato, ako svoje srce držimo pod ključem, nismo ga zaštitili: SEBE smo pretvorili u zarobljenike.

A s druge strane, ako smo u svoje srce pustili nekoga koga nismo trebali, ako je ušao na prevaru, nasilno, ili iz radoznalosti, ali bez nakane da u njemu živi onako kako bismo htjeli, ako je u njemu bezobziran i lomi ga... što onda? Opet postoje vrata. Ne za srcolomca, on je tu gdje jest, a smirit će se samo ako ga ne diramo. Postoje vrata za nas, izlaz iz situacije u kojoj je bezobzirni žitelj srca našega važniji nego naše srce samo.

Je li važnije da nas vole drugi ili da volimo sami sebe? Moja su vrata ovaj drugi izbor: sve dok volim sebe, nisu mi osobito važni oni koji me ne vole, jednostavno produžim kroz vrata i zavirim u novu prostoriju, ili na ulicu, ili na trg, i potražim nekoga tko me može voljeti. Čak i kad nikoga ne nađem, ah, a štaš, što bi bilo da se moram promijeniti? Bih li mogla voljeti neku drugačiju sebe, neku malo više po tuđem ukusu? Možda i bih... I ako to pomislim, potrudim se. Ako ne, uživam u svojem domu: prisjetim se koliko je dobar. Potražim one trice i kučine koje me vesele.

Kad bih se zbog tuđe ljubavi morala promijeniti toliko da samu sebe više ne volim... Bih li mogla uživati u toj ljubavi? Ne. Sasvim sigurno ne. Jer ljubavi tu ne bi ni bilo: ljubav je uvijek za NAS. Poštuje nas onakve kakvi jesmo. Uz tu i tamo pokoji prigovor. Tek toliko da se uskladimo.

I premda ovo naslovničko jamranje muškaraca protiv žena i obratno ne bih nazvala krizom, ipak je nezadovoljstvo očito. A zašto, kad postoje vrata? Treba samo potražiti ona koja nam trebaju: neka će nas dovesti k nekome kod koga smo dobrodošli; a kroz druga ćemo izaći kad nismo.

Između suza i bijesa uvijek postoje vrata. I uvijek su otključana.

I? Svrati li netko?

Hvala, ne bih. Ti si do mene već nekoliko puta svratio, ali se nismo baš dobro zabavili.

Zaboga, kako bismo išta naučili kad bismo tako mehanički zaboravljali? A nekak mi baš i nije laskavo kad mi na vrata dođe netko tko je jednostavno zaboravio da ih je već "poljubio". Sretno!

jemaš ti pravo, uvik postoje vrata..čak i u pustinji otvoriš vrata, a iza vrata oaza, ali samo ako otvoriš prava vrata..

Nego, habi! I svemirska vrata postoje, pa kak ne bi u pustinji?

men to fora bilo, jel neki film ili tako nešto, pustinja i u pustinji otvoriš vrata, a iza vrata opet pustinja..dobar štos, a za svemir ti ne znam, tu nisam doma, još se nisam otisnuo u nebesea, ali ću, obećajem, ako neću ja neće nitko..sve moram sam..

A ja sam ta svemirska isto vidjela na filmu, ono, tip otvori vrata i nađe se u drugom svemiru, a tamo sve isto kao i u ovome, on je on, drugi su drugi, svi su isti, samo niš nije isto. I zato se bormeš pomučio opet naći ta vrata, aha, tak mu i treba kad ne pazi!