Ručkić krčkić

Nešto si mislim, što ako većina nas ovdje razgalamljenih NIKAD ne pronađemo neku osobu s kojom se možemo skrasiti? Onak, zapraf, ne samo formalno, nego tako da se baš osjećamo "doma" s tom osobom? Što ako je naš emocionalni zemljovid takav da ne uspijevamo ostvariti odnose u kojima bi nam bilo dobro - dovoljno opušteno, dovoljno napeto, dovoljno zanimljivo, dovoljno predvidljivo - nego one koji su isprva predivni, ali nas dugoročno iscrpljuju, toliko da ih više ne možemo održavati i ne želimo zadržati? I to ne zato jer smo loši ljudi, ne zato jer su svi oko nas lošiji nego što želimo, nego eto, sprčkali nas u djetinjstvu, iskustva zapečatila, popušili smo medijsku propagandu, propustili prilike kad ih je bilo više, ne znamo uskladiti razum i osjećaje...

A potrebno ih je usklađivati. Jer srce žudi ono što žudi, a to nije uvijek ono što je za nas dugoročno najbolje. Moje srce žudi strast, uvijek novu, uvijek zapanjujuću, ali za nju mogu napraviti mjesta u svojem životu tek povremeno, nakratko... Ili s prekidima. Drugačije ih ne mogu izdržati. A ZNAM da bi mi bilo pametnije, dugoročno korisnije, zavoljeti nekog manje očaravajućeg, utrošiti manje strasti na početku, rasporediti energiju na razdoblja dosađivanja isto kao i na razdoblja zanosa - a ne mogu.

Većinu ljudi doživljavam kao knjige. Za neke odmah vidim da su nezanimljive, neke čak i čisto smeće, zato za njima ni ne posegnem, odmah prelazim na drugu policu. I odolijevam napasti da se zadržim samo na onim žanrovima za koje znam da ne mogu omanuti - ne, prisilim se riskirati. Uzmem knjigu o kojoj ne znam ništa i usrdno se nadam da je dobra. Dam joj dva poglavlja fore da me zaokupi. O da, bilo je dobrih! Ma, bilo je izvrsnih!

Međutim, provjera kompatibilnosti (opet ta popularna riječ!) nije samo prvo čitanje, nego izdašnost u sljedećima. Neke ljude sa zadovoljstvom upoznaješ, zatim upoznaš i vidiš - to je to, nema više, od sada nadalje možemo se vrtjeti samo u ovome krugu ovih preokupacija, a sve smo ih već izvrtjeli. I onda nekak više nemaš volje za njih. Tako je i s knjigama: prvo čitanje super, ali kasnije skupljaju prašinu na polici. Ili ih posudiš nekome i nije ti krivo ako ih ne vrate. Jednostavno zaboraviš na njih.

Naravno, ima knjiga i ljudi koje ne skužiš od prve; ili ti jednostavno ne pašu jer si ih otvorila u pogrešnom životnom trenutku, u nekom razdoblju kad ti nisi spremna za njihove ideje, stil ili priču... Imam punu policu takvih; ali i nekoliko ljudi na počeku. Možda jednom... A možda nikada. Evo, za Kafku ZNAM da je dobar pisac, znam da je Mann genijalac, ali još me nisu uhvatili; ni Houellebecq; pa ni Krleža. Možda ni neće. Svejedno, i ja im, s ostatkom čitateljskog čovječanstva, skidam kapu. I mislim si, šteta! Ali, život nije dovoljno dug za forsiranje nesrodnih afiniteta. Iako to mnogi od nas čine, neskloni sami sebi priznati da ne kuže njihovu veličinu; ili da im je jednostavno prevelika; ili da nije onakva kakva im odgovara.

Tu su zatim one koje možeš pročitati dva puta; ne više od toga. Očaravajuće, slojevite, zakučaste, čak i duboke. Haruki Murakami, na primjer. Mislila sam da ću ga moći čitati godinama, čak sam se unaprijed pretplatila za svaku novu, u prvom i najskupljem izdanju. Ali jock. Ide dvaput, triput ne. I to čak ne sve. Kad jednom prokljuviš kod vidiš da je sve predvidljivo ponavljanje. (Ah, ima novu! I zato se nadam, usrdno, najusrdnije, da se malo preforsirao zbog svjetske slave i da se sad pribrao, odmorio i krenuo ipak pokoji korak dalje.)

Eh, takve knjige - i takvi ljudi - ti su najopasniji! Uzmu ti strast, vrijeme, nadu i na kraju iznevjere. A tebe je manje. I vremena je manje. I mnoge druge - potencijalno bolje - prilike nisu iskorištene: knjige preskočene, ljudi zanemareni.

Onda si mislim, najbolje će biti da si nađem nekog genijalca: nekog toplokvrnog Shakespearea! Neiscrpnog. I jesam, fakat sam našla: ali ga nisam mogla izdržati. Kao što ni Shakespearea ne mogu čitati svaki dan, a osobito ne u polusnu, prije spavanja. Jer moj um nije dorastao poetskoj gustoći svake rečenice; i jer mi, čovječe, dosadi non-stop biti super pametna! Tak da je i Shakespeare u pričuvi, iako pročitan skroz-naskroz: u aktivnoj pričuvi. Ne skuplja prašinu. Ipak ga povremeno otvorim. Ali nije to za duge pruge; točnije, jest, ali s dugim, dugim odmorima.

A kad me uhvati malodušnost, mislim si, pa zakaj ja nemrem voljeti neku kuharicu? Debelu. To moš čitati dok si živa, a još je i praktično. Ili neku drugu knjigu u stilu "Sam svoj majstor". Ali, kao što rekoh, srce žudi ono što srce voli, a to nije uvijek najkorisnije... I nema tu vrdanja. Za mene je beletristika.

Međutim, nisam izgubila nadu: jer postoje autori koje čitam već 30-ak godina, uvijek iznova, uvijek iste knjige, i još mi nisu dosadili. Iris Murdoch i John Fowles. Uvijek u njima otkrijem novu važnost, novu nijansu važnosti, neki uvid koji sam ranije previdjela. Možda baš zato jer sad već tako izvrsno poznajem sve, njihove zaplete, likove, kompozicijske postupke pa se ne moram mučiti, jednostavno iščitavam ono što se tako dualistički neprecizno zove "sadržajem", onu potku senzibiliteta, filozofije života, iskustva i zaključaka... da, reći ću: svjetonazora koji mi odgovara.

Znam, književnost nam ga pruža u najčišćem izdanju - ljudi su uvijek "prljaviji". Ali, i ja sam "prljava".

Zato se još uvijek nadam nekom njihovom dodirljivom, toplokrvnom pandanu.

A ako ga ne nađem... Pa, sasvim sigurno neću reći da je čitanje glupost. Ili da književnost ne valja. Ima još puno knjiga na policama! A potraga je zanimljiva.

Potpisujem!

Uffff, baš mi je drago što se našao netko tko ima snage pročitati do kraja... Danas sam se raspištoljila! Hvala, mai sarai! :-)))

pozdrav, vega! na zgodan si se način suočila s onim " a što ako ostanem sama?":) imaš ono iza kao i ono ispred, imaš što čitati i imaš nadu da ćeš naći nešto vrijedno čitanja. tu je tvoja snaga. dopuštaš si da nečije misaono uđe u tebe. u tvoj um, na kraju krajeva "u tebe". nešto što će i tebe kao i onoga koji, recimo tako "ulazi u tebe" udružuje. ženski i muški princip spojen u balans. bez straha. ženska tjelesnost i muški ego.
e, sad..samo je pitanje kao to onom pandanu objasniti?;)

Žal za izgubljenim vremenom?

zašto odlaziti u kazalište i na balove kada se život isto tako odvija u kafićima?