Indrilogija

Zašto smo ovdje? -
Možemo li uopće naći odgovor?

Koji je smisao našeg postojanja, buđenja, bitka, rađanja, umiranja? Postoji li život nakon života, reinkarnacija? Gdje smo, što smo, odakle smo došli i kuda idemo i da li negdje idemo kad odemo?

Vraćamo li se, ako da, u kom obliku, s kojom opet svrhom, s kojim smislom? Ah, koliko pitanja, a univerzalan odgovor nitko nije našao. Može li svatko za sebe naći odgovor na barem jedno od ovih pitanja?

Ne znam odakle smo došli, niti gdje idemo, ali valjda neki razlog našeg bitka ovdje postoji, pa kad razmišljam o sebi osjećam se tako malenom, sićušnom, beznačajnom pred oceanima, nebom, pustinji, zvijezdama......ali tu sam, među nekoliko milijardi drugih. Kao kap u moru, upravo, to more činim morem, tu bi smisao još i našla, ali zašto postoji "more", koji je njegov smisao?

Možemo li bar na tren izaći izvan svoga tijela, izvan svojih gabarita i otploviti, otputovati dalje, u s beskonačnost u neko drugo more? Postoji li negdje takvo more uopće? Postoji li neki drugi svemir i kako stići do njega? Možda je ova naša planeta jedna kap koja čini more planeta - morem? Koja je svrha i smisao opet tog "mora"? Postoji li kraj u tom razmišljanju?

Tisuću pitanja možemo nizati jedno za drugim, a odgovor nitko do sada nije pronašao.
Mislim da bi svatko od nas trebao svoju "glavu" definirati kao svoj osobni svemir, svoju osobnu galaksiju, konglomerat bogatstva mogućnosti. Ionako je sigurno bar to, da je taj naš osobni svemir kap koja čini svemir oko nas, da smo dio Jednog i da je to Jedno dio nas.
Treba li uopće u tome tražiti smisao i svrhu, jer stvari su očito složene kao puzzle, a svaka puzzla je jedinka za sebe, kap koja čini konačnu sliku slikom. Svaka puzzla ima svoj oblik, boje, trodimenzionalnost, skrivenu srž, smisao u slagalici i svoju jedinstvenost u sklopu Cijeloga ili Jednog.

Možda je tu smisao, biti jedisntven u skopu Jednog Cijelog, a opet s druge strane, uklopiv u sliku-slagalicu? Možda.
Kako ja vidim svoj smisao, kako ga osjećam i opravdavam sama sebi;.- nisam Mozart, Van Gogh, Einstein, Marillyn Monroe, Hitler, Sokrat, Gagarin, Caravaggio, Mahler, Nietze, Platon, Proust .............nisam ništa napravila kao kap u moru koja to more čini još plavljim, većim, opasnjim, tajanstvenijim,još ljepšim.....ali tu sam, takva kakva jesam, trodimenzionalna, jedinstvena, imam svoju srž i smisao u slagalici, samo taj smisao moram otkriti, kažem moram, zbog toga jer sam očito dio slagalice, moram naći svoje mjesto u njoj.

Hoću li ga otkriti ili ne, ne znam, ali na putu otkrivanja znam da moram svašta uraditi, osjetiti, primiti, dati.....jer kako inače otkrivati, kako doći do svog mjesta?

Za mene je smisao u otkrivanju samom i tada nije bitan cilj, već put ka njemu, jer do cilja možda nikada neću stići, ali put do njega mogu učiniti sebi barem snošljivim, ako ne već lijepim i zanimljivim. Cilj je moje mjesto u slagalici i kompatibilnost sa slijedećim okolnim puzzlama.

No, kako sa postavljanjem pitanja, tražeći odgovore na ista, moje moždane vijuge rade punom parom, usput se dešavaju, ponekad i nameću mnoge druge nijanse, zvukovi, boje...a tada dolazi do novih pitanja, pa i mnogih odgovora. U tom neprekidnom kruženju nastaju novi koncentrični krugovi, a između jednog i drugog kruga postoji prostor, prostor u koji sam odlučila ulaziti, obići ga cijelog, kako bi što spremnija i sretnija došla do idućeg kruga i prostora između tog i slijedećeg kruga. Činim to kako bi nadišla snošljivost.

Tu nalazim svoj najveći smisao – Ljubav.
Ljubav prema Svemu, i Jednom Cijelom. Ljubav u vremenu i prostoru, u bezvremenosti i besprostornosti.
Ljubav je jedini dio sveopće energije koji nije sam sebi svrha, koji nije destruktivan, koji nije uništiv i koji je vječan u svom postojanju; i kad prestane postojati kao djelić jedinstvene energije, vraća se u nju kako bi se ponovo odvojio i postojao kao djelić, da bi se opet nakon svog postojanja u trodimenzionalnosti, opet vratio u Jedinstvo....i tako neprekidno.

Dakle, moj trodimenzionalni pas i ja se volimo, strasno ponekad, nježno uvijek.
Moje najmilije cvijeće daje mi svoju ljubav mirisom, bojom, bujnošću....a ja njemu svoju ljubav nježnim pogledom, vodom i njegom.
Sunce obožavam, kao i ono mene, daje mi toplinu, boje, svjetlost, Izvor...ja njemu njegov smisao.
Mjesec nam je najbolji prijatelj iako posve drugačiji, stari sanjar i mistik koji nam je dao da ga dodirnemo i budemo bliži odgovorima na prethodno postavljena pitanja. Kako ga ne voljeti?
More....more mi je tako blisko, pa ga eto personificram i metaforički ga uspoređujem kao izvorom Svega, miluje me, ponekad plaši, hrani me, veseli, smiruje drugi puta.. volim ga skoro najviše.
Ljudi.....da, volim ljude, trodimenzionalne "puzzle", koje nastoje svoje oblike uklopiti u mozaik- sliku...ponekad se guraju, naprave zbrku, izgube se, odvoje iz mnoštva, izgube strpljenje i ne mogu dočekati svoj red u slaganju....ali kako ne voljeti ljude?..... u toj zajedničkoj misiji slaganja, otkrivam zaista neobične oblike trodimenzionlaosti, otkrivam ponekad istu energiju slaganja, isti put ka prostoru koji bi mogao bit "naš", jer mi smo puzzle baš one dvije koje idu jedna uz drugu i bez koje slika nikako ne bi mogla imati red, nađu se tu, ako imamo sreće i one druge tri koje su kompatibilne samnom samo na jednom dijelu, ali opet kompatibilne s onom slijedećom puzzlom na drugom kraju svoje trodimenzionalnosti, a tako i ja, a tako i puuzle koje se dotiču drugih krajeva moje trodimenzionlanosti.....i slika raste, slaže se slagalica....
.........prvi red, drugi red, pedesti, tisućiti......milijunti......,.zar je toliko važno stići samo do cilja, a izgubiti volju za slaganjem ili traženjem svoje kompatibilne puzzle?

Meni je smisao naći taj komadić nečije dimenzije koja ide uz komadić moje dimenzije, spojiti ih, stati u naše predviđeno i određeno mjesto i uživati što smo dio nečeg velikog, važnog, možda beskonačnog i putovati zajedno do cilja i zajedničkog konačnog mjesta koje čini sliku slikom, kao i svi ostali djelići slagalice i veseliti se neprekidno putovanju samom.
Jednostavno, ne "pobijediti", već putovati.
Prva puzzla u prvom redu nisam, kao što nisam ni posljednja u poslijednjem redu, ako ga uopće ima, nisam niti jedna od onih gotovo najvažnijih, krajnjih, s jednim ravnim rubom svoje trodimenzionalnosti, onih koje čine u slaganju početni okvir za slaganje slike i na koje se nadovezuju one ostale puzzle.

Ove krajnje imaju svoju visoku funkciju "držanja" slike, jer čine bazu i dvije strane ravnog brida slike, kažem gotovo najvažnije, jer nemaju smisla bez ostalih komadića, kao što ostali ne bi imali smisla bez svog okvira na koji se nadovezuju.
A te krajnje puzzle, okvir slike, najviše volim, te su mi puzzle najdraže, imaju svoja zvučna i draga imena, kao.....Jesenjin, Shopin, Charli Chaplin, Camus ,Mozart, Carusso, Wrighte, Salinas, Rembrant, Wermer,....koliko ih ima! - a izgleda nema im kraja, jer okvir raste prema gore i pitanje je da li kraj postoji, bar ga ja ne vidim, no ljubavi prema takvim dijelovima trodimenzionalnosti imam, a znam da i one vole mene, jer njihov smisao postojanja i jest držanje slike, ljubav prema svim unutarnjim dijelićima.

Bez ljubavi ne bi bilo uzajamnosti, ne bi bilo strasti postojanja, držanja jedni drugih.
Kako to ne spoznati, ne osjetiti, negirati?
Kako ne voljeti svoje okolne puzzle?
Zar nije tu smisao?

U prostorima između jednog i drugog kruga, otkrivam mnoštvo toga što se može voljeti osim Mora, Sunca, Mjeseca,.....mene kao jedinstvene trodimenzionalnosti, mog psa, moje biljke, moje djece - puzzle duplikati mojih dimenzija i moje najkompatibilnije puzzle, a to je ona koja je prva otkrila jedan moj kraj i jedan svoj kraj naše kompatibilnosti, kao i ja.
U tom međuprostoru ima milijardu sitnica, kapljica u nekim drugim morima, malih svemira i galaksija koje se mogu voljeti; u stvari kako ih ne voljeti kad one jesu same po sebi ljubav sama?
To su svi kontinenti na koje možemo ići, sve prašume, rijeke, pustinje, mora i oceani kojima možemo putovati i ploviti, sav zračni prostor iznad njih kojim možemo letjeti i svaki centimetar od tog svega na koji se možemo nakon letenja spustiti.
A putovati i letjeti možemo na razne načine.

Onda opet u svakoj od tih ljepota, opet postoji ljepota koja čini onu početnu...leptiri, šarene ptice, leopardi, delfini, školjke, oblaci, pustinjski cvjetovi, zrnca pijeska...beskonačno zelenilo, plavetnilo......kako to ne voljeti?
Treba li nabrajati svaku ljepotu koja čini onu početnu, opću ljepotu?
Treba li reći da predivni leptiri nastanu iz kukuljice, male zelene, bijele smeđe, žute bilo kakve gusjenice? Da oni čudesni drugi leptiri nastanu i lepršaju u trbuhu dvije trodimenzionalne puzzle, nakon što shvate koliko i na kojem kraju su kompatibilne?
Treba li reći da iz nepregledog mora zlatnog žita nastaje hljeb?
Treba li reći kako iz svega u što dajemo, uložimo ljubav, ljubav se vraća?
Gdje god naslikaš ljubav, gledaš u sliku ljubavi, gdje god je proliješl nikne nešto, gdje je pokažeš ona se pokaže tebi, gdje i kad je pustiš od sebe, vrati ti se, gdje je otkriješ, ona otkrije tebe. Nije li u tome smisao?

Ovako nabrajati, sve ljepote unutar prostora svih krugova koje do sada vidim, mogla bih vjerojatno do kraja svog života, ali nije potrebno nabrajati, trebao bi svatko od nas ući u svoj prostor između svojih krugova i spoznavati, otkrivati značaj lijepog, tog i svih slijdećih prostora između krugova, davati ljubav svemu što otkrije i spozna, jer je sigurno samo jedno...ta će mu se ljubav vratiti na bilo koji način i u bilo kojem obliku.

To je jedino u što sam sigurna i u što vjerujem.
NIje li u tome smisao?
Moj meni jest, jer kao što rekoh Ljubav je energija koja svoje djeliće daje, a oni se uvijek vraćaju i uvijek ponovo otkidaju od nje kako bi se ponovo vratili, a tamo gdje uđu treba ih spoznati, preplaviti se njima i pustiti ih da se vrate u izvor.

Dakle, Ljubav kada se dijeli ona se množi, to je netko već lijepo rekao. Netko tko je spoznao i osjetio ljubav u sebi i pustio je da se vrati tamo gdje pripada, kako bi svatko od nas imao šansu dobiti i spoznati svoj dio Ljubavi.

Ako Ljubavi nije naš smisao i odgovor na pitanje zašto smo tu, spoznavajući je, dijeleći je i primajući je, barem ćemo lakše putovati ili možda lakše podnositi nemogućnost pronalaska odgovora na pitanja koja odgovaraju zašto smo ovdje i zašto postojimo?
Kao snježna pahulja - kad padne na tlo nestane skoro istog trena, uočimo li je, izdvojimo iz mnoštva, gledamo kako pada, nestaje.....ima li to smisla?
Na prvi pogled nema, - no smisao je u oku promatrača, njegove ljubavi prema značaju trenutka i pahulje same, jer pogledamo li je pod povećalom, uđemo u njenu srž, ugledamo svu ljepotu njenih kristalića koji je čine jedinstvenom i baš tom pahuljom.
Ima li smisla nečiji život, moj, tvoj...nečiji, svačiji?

Ima.
Smisao je u ljubavi tog nekog tko je živio, u ljubavi nekog tko je volio njegov život i njegovu jedinstvenost, u ljubavi koju su možda pružali jedan drugome ili svaki od njih barem u nekim trenucima nečemu kao što je gledanje pahulje kako nestaje, a takovih trenutaka u svom životu možemo unutar prostora između krugova pronaći i otkriti bezbroj.
Smisao je u snazi, volji i radosti otkrivanja, sve do dolaska na naše mjesto u slici - slagalici, mjesto koje je predviđeno za našu trodimenzionalnost, u ljubavi koju primamo i dajemo u tom otkrivanju.
Lijepo mi je i kad samo misli pretačem u riječi, lijep je osjećaj pri pomisli da će ove riječi nekome dati malo ljubavi i snage da možda uđe u svoj idući međuprostor između dva kruga.

Nije li smisao u svemu tome?

Link

Smisao leži u samom životu....

http://www.youtube.com/watch?v=a5zTlEMD-gc

Smisao je da budemo hrana, kao što se i sami hranimo drugim oblicima zemaljskog života. Pred smrt, naša svijest biva pročišćena od strane multidimenzionalnog bića, te kao takva pojedena (hrani se sviješću).
Tako reče C.C. i ja se uvjerih da tu ima nešto hahahahaha
Zadovoljni???

da se tovimo i budemo potršna roba ,,feudalizam is alive

@leptirica_57 ....i leptiri su živi.........

@kjele ....hvla :)

Smisao je da budemo hrana, kao što se i sami hranimo drugim oblicima zemaljskog života. Pred smrt, naša svijest biva pročišćena od strane multidimenzionalnog bića, te kao takva pojedena (hrani se sviješću).
Tako reče C.C. i ja se uvjerih da tu ima nešto hahahahaha
Zadovoljni???

@ Yggdrasil ...reći ću ti kad mi svijest bude pročošćena od multidimenzionalnog bića.....